SRĐ

— 278 —

— Ne vidim razloga protiv toga, reče on. Samo sam promislio, da će biti boje dovršiti žrtvu i pisati kao prijateji. — Da, da, odgovori Jelena s mrazom u glasu i u sreu, dakako, kao prijateji. Cinilo joj se tako tvrdo, ali je rekao on; to je bilo dosta. Zamoli ga za tim da prepiše latinski natpis na stupu. Odgovori da će joj ga prepisati pa i još drugih latinskih rijeci od jednoga sveca. Uze je za ruku i reče joj na uho: — Ima zaručnika bez svadbe, zaručnika ne po puti već po srcu. Tako se se spajaju zvijezde i planete, ne tijelom već svjetlošću; tako se združuju pome, ne korijenom već vrhom. Opojen uzvišenim riječima, glasno ih ponovi nebu, brdima i šumnoj rijeci: — Innupti sunt coniuges non carne sed corde. Sic coniuguntur astra et planetae, non corpore sed lumine: sic nubent palmae, non radice sed vertice. Gorio je u licu i u srcu. Negov jaki glas kao da se produžavao u lomu rijeke, kao da je krotio sudbinu i vrijeme. Jelena ga za tim upita kako se ima vladati s mamom i sa stricem. Veoma je bojelo što va]a da otputuje onako bez oproštena, na prijevaru; ali nije bilo moguće drukčije. Trebalo je ostaviti kakvo pismo, pozdrav, štogod, a ona je osjećala da nema snage da piše; jer bi onda imala da reče toliko stvari! Tada pripovjedi svoj potohi razgovor sa stricem. Bila bi ipak htjela uglaviti ga koliko se svojim skepticizmom prevario u Cortisu. Cortis je svjetova da to ne čini. Ne smije ni na kakav način da svrće govor na n. Ne smije učiniti da stric pomisli, da su je hegove riječi, negove sumne, definitivno odlučile na odlazak. Za sada je dovojno da pošje iz Mletaka dvije riječi, a da dugo pismo piše tek iz Yokohame. Jelena prigne čelo. — Učiniću tako, reče ona. A ti? nadoda čas kasnije. — Ja krećem sutra u večer. Idem u Rim. Ona je uživala što se on vraća na svoje mjesto u borbu, ali ipak joj se učini da je otrgnuće od svoje zemlje od svoje kuće jače jer i on odlazi. — Sve ćeš mi pisati, reče, o svojim bojevima o svojim pobjedama.