SRĐ

— 279 —

Cortis odgovori da još ne može da bude pobjeda za negove ideje. Pa ni pravih bojeva. Ustanak se može poceti samo sa celadi odlučnom da se pusti pregaziti. Jeđan drugi upit dođe Jeleni na usne: — A u Rimu ?... Ne usudi se nastaviti. — Pobrinuću se, reče on pogađajuci, ali živjeti skupa, ne; dosta je. Bilo je vrijeme da se vrate kući. I ta ura izlijeva, ta ura zadnega dana bješe minula, u životu ne će možda dočekati drugu takvu. Vratiše se samotnim putem uzduž kanalića, polako, polako, ćuteći. Kod mosta gdje Posena i Rovese sastav]aju svoje vode, Jelena se sjeti jednog negova govora što ga je odavna držao o dvjema rijekama, koje se ćute iz daleka a ne vide se; traže se u bjesnilu Jubavi, pronađu se, srnu jedna u drugu, spajaju se u burnoj radosti, silaze skupa niz dolinu, zadovo]ne, vedre. — Bilo je na mostu, rece ona, na 12. juna između devet i deset iz jutra. — A ti nijesi ništa rekla. ffledala si na drugu stranu. Cinilo se da kao ništa i ne slušaš. Jelena se zaustavi na strmeni mosta, gledajući stazu na lijevo, uzduž rijeke. — Odlazim a da i ne znam toliko stvari o tebi, reče ona gorko. Cortis ne govoreći pruži joj ruku i pomože joj da prijeđe brvno prebačeno nad žlijebom između mosta i staze. — Ima dvije stvari, šapnu Jelena, što bih htjela znati. On je posadi na pan oborene jasike položen preko zelenog okrajka i počeka da progovori. — Htjela bih znati, reče ona nepouzdanim glasom, da li si | ubio pi'ije. I^ubio sam tebe od djetinstva, odgovori Cortis. Pak nijesam mislio više za mnogo godina. U ono vrijeme sam pio mnogo blata, jer sam onda bio žestok u svemu. Mislio sam osam ili deset puta da sam zajub|en. Nikada nije bila istina. A poslije ?