SRĐ

— 485 —

Rimjani, građani i prijateji! Pocujte me moje obrane radi, i mucite, da uzmognete cuti. Vjerujte mi moga poštena radi, i štujte poštene moje, da uzmognete vjerovat. Sudite me u mudrosti svojoj i probudite ćutila svoja, da uzmognete tijem boje presudit. Ako ikoga u ovom skupu ima, ikojeg prisnog prijateja Cesarova, tad nemu ja velim, da Brutova Jubav prama Cesaru ne bješe od negove mana. Ako po tom ovaj prijate} upita, rašta se Bruto proć Cesaru digao, evo mu odgovora: — Ne s toga, što Ćesara Jubjah mane, već s toga, što Rim JubJah više. Bi ste 1' vojeli, da je Cesar živ, a vi svi da robovima mrete, no da je Cesar mrtav, a vi svi da slobodni živete? Sto me Cesar ]ubio, ja zanimplačem; što srećan bješe, ja mu se radujem; što hrabar bješe, ja hega ćastim; ama što bješe častohlepan, ja nega smakoh. Biva: suza za hegovu }ubav, radosti za negovu sreću, časti za negovu hrabrost i smrt za hegovo castohlepje. Ko je ovdje tako ništav, da bi rada robom biti? Je li ko, nek zbori, jerbo nega uvrijedih. Ko je ovdje tako divjak, da ne bi rada Rimlaninom biti? Je li ko, nek zbori, jerbo nega uvrijedih. Ko je ovdje tako kukavan, da svoj zavičaj ne Jubi? Je li ko, nek zbori, jerbo nega uvrijedih. Ja prekidam i odgovor čekam. Svi. Niko, Bruto, niko! Bruto. Tada ni ja nikog ne uvrijedih. Ja ništa više ne uradih Ćesaru, no bi vi uradili Brutu. Pretraga o negovoj smrti u Kaptolu je ukhižena: ni slava mu smahena ne bi, gdje je dostojnijem bješe, ni krivde mu povećane, cjeć kojijeh on pretrpje smrt. [Ulazi Antonije i đrugi s Cesarovijem truplom.j Evo mu Ješinu nose, oplakanu od Markantonija, koji, i ako nam ne dade ruku pri negovoj smrti, no će ipak uživati uhar negova preminuća, biva: mjesto u državnoj službi. A ko od vas ne će? I s ovijem se rastajem. Kako god što smakoh svoga naj bojega prijateja za dobro Rima, tako isti nož i za sebe hranim, htjedne li se otagbini шојој da ište moju smrt. Svi. Živ nam Bruto! Živio! Živio! 1-i Građanin. Pratimo ga u slavju do doma. 2-i Građanin. Dižimo mu kipa pored pređa.