SRĐ

492 —

Ana. Nije nigda zal'jepio otrov Gadn'ju žabu. Iskidaj se otlel Ti mi kužiš oči. Gloster. Tvoje o6i, Slatka gospo, okužiše moje. Ana. Kami da su ogneni zmajevi, Da te mrtva sprže! Gloster. Kami da su! Jer bi dajbud' od jedanput umro, Dok me sada živom smrću more. Tvoje oci izvabiše mojim Slanih suza, zastidješe pogled Od bujice djetinskijeh kapi: Ove oci, e se nigda n'jesu Orosile milosnicom suzom: Ne ni onda, kadno Jok, moj otac, I Jeduard plakahu, čujuci Tužni cvilik, što je Retlend pišto, Mrki Klifod na n kad maca trže; Ne ni onda, kad tvoj hrabri otac Pričaše nam kako d'jete malo Tužnu priču smrti oca moga Te se dvaest ustavjaše puta, Da uzdiše i da suze roni, Tako da su svjema naokolo Lica vlažna poput stabla bila, Kadano je kišom poštrapato: I u ona žalosna vremena Moje muško prezrelo je oko Smjernu suzu; i što oni vaji N'jesu mogli odavle ist'ještit, To je tvoja uradila Jepost, Te ih plačem ćorave učini. N'jesam nikad nikoga mojako, Prijateja niti dušmanina; Moja usta n'jesu nikad mogla Naučiti slatke, mazne r'ječi: Ama sada, gdje je Jepost tvoja