SRĐ

— 496 —

Hal Je 1' ona jur zaboravila Onog vrlog kneza, Jeđuarda, Nenog muža, što sarn — ima tome Od prilike tri mjeseca dana U mom b'jesu u Tjuksberi probo? Nežnijega, milijeg plemića, Mlada, hrabra, pametna i dojsta Od krajevske krvi, širom sv'jeta Ne bi mogo pored nega naći. I sad ona hoće da ponizi Svoje oči na me, koj' otrgoh Zlatan cvijet ovog Jupkog kneza I nu vlaštu udovicom stvorih U posteji jadovana punoj? Na me, koji vaskolik ne vr'jedim Niti polu onog Jeduarda? Na me, hroma i nakazu 'vaku? Postaviću vojvodinu svoju Za prosjaćku jednu mjedenicu, Da se do sad u svom liku varah: Jest, duše mi, ona ti je našla A to ni sam ne bih znao kako Da sam divan i pristao coek. Potrošiću štogod u zrcalo I dobavit desetak krojaca, Pa ću ucit nošne i pečit se ; Pokle sebi u hator sam ušo, Držaću se kojim malim troškom. Nego najpre red mi je opravit Tog gospara u negovu raku, Pak se vrnut cvileć Jubi svojoj. Sini, sunce, dok zrcalo kupim, Sjenu svoju da vidim gdje stupim. [Odlazi.] ж