SRĐ

— 498 —

I Pijerka Pucića ona nije mogla utješiti niti osloboditi ga one grižne, koja ga je nakon osvete okupila. Sve Jepote prirodne, svježina, miris, lalior, trepet zvijezda i sjaj mjeseca, sve se kupilo u nesretno negovo srce i još јабе đjelovalo na ojađenu mu dušu. Ni )epota prirode sa svojim kontrastom, ni srebro mjeseca, ni zlatni trakovi zvijezda, nijesu mogli izbrisati ispred negovijeh oci krvavu osvetu izvršenu na Leni i Ivanu, koji su mu kao prikaza uvijek pred očima lebdjeli i nikada mu duhu mira ne davali. Duboka se tuga ovila oko hegova srca, i on je na vijeke kazao s bogom svojoj sreći i zadovo]stvu. Očaj ga je sasvijem od društva osamio; lutao je desno i lijevo po osamlenim mjestima, kao da želi dub]e u prirodu prodrijeti, u vječnoj nadi da će u gluhim nodnim tišinama, u samoći, pod brsnatim krovom drveća, naći žuđeni miriutjehu; ali uzalud, savijest ga je tada još jače morila i on se osjećao sasvim osamjen, izgubjen, na goloj nedoglednoj pustoši. Divna je noć. Nebo kao da pliva u plavome moru mirisne svježine, koja se diže iz cvatećih voćnaka na podnožju Srđa. Zvijezde na nebu trepere; mjesec sjaji kao srp od usijana zlata, negovi traci prodiru kroz morsku površinu i odrazuju se, gdje slabije gdje jače, nekim osobitim svijetlom, Duboka se tišina slegla na cijelu prirodu, nema ni najtišega lahora. Duša prirode sana mističan san i svoje osjećaje saopćuje }udskoj duši, koja ne pojmi toga utjecaja, kao ni ona modra noć, čiji se skutovi gube u prostranom horizontu. Nigdje nije bilo vidjeti žive duše, samo putem koji vodi u sv. Jakob naglo je hodio jedan čovjek, nešto je sam sobom mrmjao i kao izvan sebe ruke u vis bacao. Bio je to Pijerko Pucić, koji je često na tu uru noći u sv. Jakob polazio, bježeći od svakoga društva, žejan da utiša uzburkane valove svoje duše i da se u samoći prirodi izjada. Lice mu izgledaše mnogo starije; duboki nabori bijahu se urezali oko usta, razrovali mu lice i čelo, a oko bješe izgubilo svu svoju vatru kao u mrtvaca. Zagledao bi se kad i kad u zvijezde, a u duši bilo mu davno mrtvo, kao u moru, koje je iza oluje ostalo ustalasano. U svakoj kapi negova života živi spomen na uništenu porodicu, a taj je spomen otrov negovoj duši, koji mu ogorčava teške dane i duge noći. Upropašćen je u najbojem cvijetu mladosti i nada; oko nega sve je