SRĐ

zaigra i zadrhti, sjenke se razvuku i zatrepte, postanu čas tamnije 6as bjede, a obješene krpe na užetu bace avetske sjenke na staru tavanicu. Na jedan mah, sjenke iščeznu, zidovi opet utonu u tamu, a vatra zarudi uz zviždane sjeverca, koji mete na poju snijeg pred vratima a raspiruje vat.ru kroz ovejan ogak. Mitar započe opet pjevati, a svi ostali s nime u jedan glas — pognutih glava oko stola obasjana blijedom svjetlošću — nastaviše pjesmu. Vjetar je na poju okretao u vihor sitan snijeg i nanosio ga uz tarabe na čitava brda. Noć je brzo padala na ono ogromno bjelilo puno tišine; prolaznici su nečujno koracali. umotani do nosa, ostavjajući za sobom stope po bijeloj zasutoj stazi.... Zimska se noć brzo spušta! Sve tone u mrtvu tišinu. Vjetar zazviždi, pa zatim tišina, koju prekida iz susjedstva iz niske omalene šupe po koji tup udar sjekire u drvo. * Lampa na stolu poodavno je već gorjela, kad majstor Petronije stigne kući sa nekoliko pari stare obuće umotane u crno-zelenkastoj krpi. Petronije najprije otrese na pragu svoju debelu obuću i stari kaput, pa stupi unutra nazvavši dobro veče radenicima. Subara mu se bijelila od snijega, a čupavi brkovi bili su puni leda, i majstor Petronije uzevši jedan tronožac sjedne do male peći i stane se grijati trjajući okorjele dlanove o samu peć. — Hladnoća, Bože, reče kratko majstor Petronije mećući drva u vatru. Cuo sam u čaršiji, da je noćas led stao na Dunavu .... — I poskupjela drva, Bog ih ubio, prekide ga negova žena, koja je bila s one strane pregrade što dijeli sobu na dva dijela. Tucin dan, Tucin dan, ali ovakva ciča da Bog sačuva. I onda se u radionici ukaza mala debela žena s nakrivjenim fesom na glavi. Majstorica se podboči metnuvši ruke na kukove i stane kroz okna posmatrati zimsku noć, ali čim osjeti kroz kjučaonicu kako vjetar siječe kao kosa, ona zadrhta;