SRĐ

46

S R Đ

God. III.

Dubrovnik. 16. Septembra 1904.

Br. 16. i 17.

ZMAJ JOVAN JOVANOVIĆ.

1833—1904. (Biografija). — p. —

Novom Sadu, u svoje doba naj znatnijem vojvodanskom mjestu i za dugo луетепа centru srpske knig-e, bila je dosuđena ponosna east, da u nemu koncem novembra g. 1833. ugleda -vidjelo naj plodniji srpski pjesnik — Zmajova. Otac mu je bio plemić Pavle Jovanović, covjek blaga obličja i ćudi, dobro vaspitan i više godina senator, a poslije i gradski načeonik u Novom Sadu. Majka mu je bila Marija od čuvene porodice Gavanskove iz Sentomaša, uviđavna, blaga i razložita ženska glava, koja je malom Jovanu, netom je nogom stanuo, znala usaditi istine, plemenite i uzvišene osjećaje i pjesnički mu odgajati i srce i dušu, baš, štono riječ, »kako carski va|a i trebuje«. Tome majčinu vaspitanu zabvaljuje srpski rod u Boga divan dar — Zmaja, pjesnika u pravom, čistom i plemenitom smislu te riječi, pjesnilca iskrenosti, puna rijetke umi|atosti i duševne finoće. Otac mu, tetka Mika, prota Đorđe Vuković, gradski načeonik Gavrilo Polzović i mnogi posjetnici Jovanovićeve kuće često su malome Jovanu, na negovo mojakane, diktovali narodne pjesme, a on ih je, kako je kasnije sam pričao, prosto gutao. Već u to doba počiiie u nemu lubav prema pjesmi i srpskom narodnem blagu, te je tim i nebotice krenuo, još dijete, stazom, koja je i učiteja mu Branka dovela do Parnasa. Tome malome kolu porodičnili poznanika, što je u duši našega Jovana pirio nm'odne osjećaje i lubav prema prostom narodu, moramo zalivaliti onog Zmaja, koji je u svim prilikama slavio sve što je srpsko i vječito bio na braniku srpskih prava,