SRĐ

— 825 —

а, što је najgore, tu su dvije izgubjene gospođe, od srama ih ne rnogu kazati, zovu ih framasunski Žofren i Tansen. Žalosno ga pogleda arćibiskup Dubrovčanin, Nikola Ban, i jako uzdahne, jer ga je bojela propast rodnoga grada. — Perditio tna ех te Israel, propast od tebe sama, Izraele! Dubrovniku je kucnuo zadnji čas, jer je zaboravio svoju vjeru. Zaplače se arćibiskup kao malo dijete, i pamet mu se pomuti, te nije mogao da izusti riječi, jer ga jad uništio. Fra Gabro je htio, da mu priča što je obaznao od Stane, ali se nije usudio, da časnom starcu u napokonjoj žalosti kaže što je čuo, a nije vidio. U to, eto ti Pijerka, te klekne pred pastira: — Kajem se, oče duhovni; Jubim domovinu, ali sam je hotio izđati kao Juda svoga gospodina. I^ubim Dubrovnik, Jubim svoj jezik, ništa mi nije draže od našega rodnoga grada, ali sam se i ja hotio prodat.i framasunima, a u nihovijem je rukama naša postojbina, jer oni nom raspolažu i mrze na Slovinstvo, na brata Rusa . .. — Opraštaju ti se grijesi, moj sinko, jer si mnogo Jubio! Hajde i živi za Dubrovnik, jer Dubrovnik ne može biti ni živjeti bez slovinske braće. Osta]o je sve stramputica i golema pogreška. Podigne desnicu, da ga odriješi, a ispred dvora odjekne marsi]eza.. . Dubrovnik je bio drugi, ali se nije preporodio, nego zabasao, bio je ostario za nove ideje. . . Arćibiskup zabezeknuo i jedva jedvica izrekao: — Pođite, djeco, u miru božjemu! Ako udarim pastira, raspršaće se ovce! Fra Gabro izađe ganut, a Pijerko potulušen. * Vratio se uz to Đanluka iz Pariza, te će Helvecija pričekati braća kao svog izbaviteja. Bila je sjajna večera u gospođe Žofren „izmectu polača". Svi se na večeri izjubiše, a navlastito Volter, Didro i Alamber. U gospođe je Žofren bilo deset raba, a sve pokućstvo od srebra pozlaćena ili od suhoga zlata. Sveje sjajno, kao da si u Parizu.