SRĐ

923 —

II. Prvo pismo. Pred samo večer, kako dođe Nikola Veliki sa radne, uđe u ognište, iznese velika gvozdena trepija (tronog) te ih namjesti naopako okrenuta nasred avlije, jer je predviđao nevrijeme. Već se bilo dobro smrklo, a nad selom nadvili se crni i gusti oblaci. Sijevne s jedne strane, odgovori s druge; zagrmi pa se razliježe i odbija jeka o brda oko sela. Vjetar zahuji sad strašno sad slabije, a cas opet kao da ga i nema. Kiša zalijeva na mahove i za čas stvori potoke; a voda niza hih vaja i pišti pod jakim udarcima teških kapaja. Sve ovo zajedno pravi cudnu hiiku i ulijeva ti osobit strah što ga ni sam ne razumiješ, te i nehote pomišjaš na vjecnost. Nikola, žena mu Marija i sin Marko, sjede po večeri za stoiom i razgovaraju. O gredi visi ujanica, te nekako, ako i slabo, svijetli ukućanima. Na zidu pred sv. Nikolom neprekidno gori lumin evo 48 dana. Tiho treperi plamen iz hega, a sitna leptirica sve obigrava i vodi kolo oko plamena. Svaki se čas izleti, pa odbije o lice nekoga od nih, što sjede oko stola. Od jednom odbije o Markovo čelo i prostre se na sto. Marko poleti da je primeči, ali mu ne dade mati. — Pusti živinu da i ona živi — reče mu i uhvati ga za ruku. — Sigurno će brzo stignut pismo od Ivana — pomisli nekako radosno u sebi, a ne kaže nikome. Leptirica opet odleti i sve obigrava oko plamena. Marija je prati okom. Na jednom zasvijetli jače, pršte plamen, zacvili, i nestade leptirice. Zaglavila je u plamenu ; bilo joj je tako suđeno. Na poju hiika ne popušta. — Baš su ovi dani dugi! — počne od jednom Marija. Svaki mi se čini duh od godine. Evo je danas punih 48 dana, pa još nema ništa. Ko zna što je s nime; da nije gladan? ima li igdje prenoćiti!"?... A ovo vrijeme!... Nesretna li sam ja mati!... Uh! ... Na jednom sijevne i u isti čas tresne, te prekide Mariju u jadahu. Grom udrio negdje blizu, pa ti se sve koža ježi a