SRĐ

— 124 —

obrazuje po iđealima koje zastupa umjetnik; on bi u ovome elučaju bio kao neki vođa i odgojitej društva. ' Kako svalc može lako opaziti, one dvije opriječne u sebi definicije, sadržavaju ipak nešto istine. Kad bi smo ih htjeli odbiti, dalo bi se lako đokazati proti prvoj, da su veliki umjetniei i veliki geniji umrli, uvijelc gotovo nepoznati svojoj đobi, a nihovo ideje, počele su djelovati na društvo stoprv po nihovoj smrti — a to bi nas moglo uvjeriti da je bilo potrebno prije pripraviti zcmjište pa da ih društvo primi i shvati. Proti drugoj moglo bi se primjetiti, da se je društvo uvijek borilo proti novim idejama, a umjetnik ostao osamjen ako nije govorio i radio, kada je, razvitkom raznih okolnosti, društvo bilo sklono da ga sluša. Ovaj metod ruši prvu teoriju, sa dokazima koji podupiru drugu i obrnuto. A ipak, tvrdim, u svakoj od ovih teorija ima nešto istine. Umjetnik skupi idoje svoga vremcna, razvija ih, proširuje i nastoji kako bi postale popularne; dapače umjetnik radi nešto tačnijeg i vrijednijeg: dovolno neodrenene ideje nostalne težne, sni tamne i neuredene svijesti, od nega poprimaju neki oblik; on obvija ideje jasnim slikama; on zatvara u jednu tačnu formulu tendenciju svoje epohe. On opaža i podsjeća druge ; društvo ga nadahnuje, a on stvara jedno konkretno đjelo. Umjetnik je dakle rezultat društvenog ambijenta; ambijenta u kome se razvija hegova aktivnost i živi ncgov život. Ali svako konkretno djelo, u svoje vrijeme, djeluje na društvo. Svaka ideja, koju umjetnik iz društva crpe i konkretuje, postiže neku prevlast u društvu i malo po malo, pod utjecajem ove ideje, društveni se ambijenat pripravja da prisvoji cijelu umjetnikovu spekulaciju, pa i onu od koje je nekada zazirao. Tako n. pr. opažamo da o drugom Napoleonovu đolasku u Italiju, talijanski je duh bio opit idejama slobode i domovine, a umjetnici nastojahu svim silama svoga uma kako bi ih učinili pozitivnim i konkretnim. Od abstraktne ideje Osloboditeja i tamne ideje jedne talijanske republike pod francuskim nadzorom, oni stvoriše ideju neovisne i ujedinene Italije pod papinom vlasti, kao što je kasnije umovao Gioberti; federativne republike, kako je sanao Alfieri; kralevstva, za kojom se