SRĐ

— 281 —

0 „BOŽANSTVENOJ KOMEDIJI" DANTA ALIGHIERI-JA. — Walter baron Lubibratić. IV. (Kraj) C. Raj. 1. Beatriča motri sunce a Dante se okreće k noj. Nezin ga pogled preporađa, uzdiže, da sam ne zna kako. Beatriča mu govori, da među svim stvarima na ovome svijetu vlada osobiti red; da su sva stvorena podvrgnuta tomu redu, različito, prama tomu kako su uda^ena od prvog izvora svih stvari; da se svako stvoreno u svemiru obraća Bogu. Ovaj red nosi i nih k nebu, kao zadnem obitavalištu svih Judi. ЛИ Judi ne odgovaraju uvijek poticajima ovoga instinkta, nego često zalaze s pravoga puta. Dante, pošto se od grijeha očistio, može da se k nebu uzdiže. I ne smije da se tomu čudi, jer kao što je prirodno da voda niz brdo teče, tako i on, čist od grijeha, mora da se k ncbu uzdiže. Pošto Beatriča izgovori te riječi, okrene lice k nebu. 2. Gledajući pjesnik Beatriči u oči, sve se više dizaše, dok ne prispije do mjeseca. Dantu se pričini, kao da ga je ovio jasan, blistav oblak, kao biser. Mjesec primi nega i Beatriču kao voda zrake sunčane. Dante zahvajuje Bogu za tu veliku milost, te moli Beatriču da mu kaže, što prouzročuje pjege mjeseca. Ona mu najprije protumači red nebesa, pak mu do kazuje, kako te pjege ne ovise o većoj ili manoj gustoći, već o naravi planeta. 3. Dante je radosan, jer mu Beatriča popravi krivo mišjene o pjegama na mjesecu, te želi da joj tu zaslugu prizna, kad nešto novo svrati na se negovu pozornost. Kako se u zrcalu ili u bistroj vodi odrazuju slike, tako vidi Dante neka lica, volna da se s nime razgovaraju. Misleći da su zbija odražene slike, okreće se okolo, da vidi gdje su duše. Ali kad ih nije mogao opaziti, podiže oči k Beatriči. Ona se nasmije, te mu reče, da to nijesu slike nego prava realna bića, te neka se s nima razgovara. Dante se okrene k jednoj, koja regbi da