SRĐ

- 336 —

— А ova ch'uga bila je Marija Blanković. Marija osta na ovo, rijeci kao smetena, a nakon malo odgovori mi suhoparno: — Pa dobro! da, istina je, ali prosudite jesam li ja smjela pristati. Kako sam mu ja mogla oprostili, gdje je ostavio moju dragu Kostancu? — Ali ako ju on, draga gospođice, nije Jubio .... — On ju je morao Jubiti, reče odvažno Marija. — Oprostite, gospođice, ali kada odustaje od takovog šta ugledan gospodin kakav je zbi]a gosp. Tonkovic, koji uživa dobar glas, znak je, da je imao dovo]no razloga, da šta takova uradi. •— Ali Vi tužite Kostancu, predbaci mi rasrdeno Marija. — Nikada. Ona je andio, Vi ste mi kazali, a gospodin Tonković ne jubi andele; što dakle da ucini? Marija umuknu. Sjetih se, da joj je žao. Mlađost je takova. Prispjesmo napokon k palaci Kostance. Opazih odmali crnu visoku zgradu. Marija mi pokaza jedan prozor na drugome podu, koji bijaše slabo rasvje1]en. — Soba je Kostance, reče ini onu žalosno; jadna Kostanca, nadala se da ce ozdraviti lcada sam se od he udajila. Jedna postarija žena priceka nas na vratima i povede do sobe gospođice Kostance. Nikada neću zaboraviti prizor, koji se je odigrao pred mojim očima. Soba je bila prostrana ali turobna. Jedna sama svjeti^ka rasvjetlivala je cijelu prostoriju, a o zidu je visjelo jedno propelo od slonove kosti, u sjeni sam mogao razabrati i neke tamne slike i ako ili nijcsam mogao raspoznati. Ali što se je duboko usjeklo u moju pamet i što nikada zaboraviti neću jest obličje Konstance. Ona je položeno sjedala u jednome naslonacu; ali ni kruta bol, koja je malo po malo trošila mlado njezino tijelo, nije uspjela potamniti lijepotu nezinog lica; crne joj oci вјел т а!е su kao dvije hitre strijele. Nasmjehnu se, kad joj se Marija bribližila, i onaj posmjeh imao je u sebi nešto neizmjerna. Nijesam mogao shvatiti, gledajuć je, da onakovo biće može umrijeti. Marija bijaše dražestna, Ivostanca savršena Ijepota. Dade ona znak i prisutni ustaše da se udaje; i ja ustah da ću sc uda|iti, ali me Kostanca zaustavi.