SRĐ

— 837 -

— Vi ostanito, reče mi, jer će Marija imati od Vas potrobe. Pokorih sc nezinoj zapovijedi; ali zapovjedni ton one djevojčico začudi me. 1 opazih nešto izvanrcdna, ncšto silovita na onome licu, kojo mi se u prvi mah pričinilo hcžno i milo. Majka joj se približi, šaptajuć joj nešto što nijesam mogao razumjeti. Moguće da je že]ela i ona ostati. — Nc, osorno će joj kći. 1 bijedna sc majka uđa]i nastojeć zatajiti svoju bol; a vrata sc za nom zatvoriše. Marija sjcdne pokraj svojc prijate]iec; ja so zaustavih malo odajc. — Marijo, rečo Kostanca, nc moj se čuditi, gdje sam ti se činila povratiti. Ti mi moraš dosta stvari oprostiti — Ja, reče Marija, ja, Kostanco"? — Da, ti. Ali ja ću ti najprijc o scbi govoriti. Tvoju i moju sudbinu spaja okrutan л г ег, koga ti nikada nijesi shvatila. Sjećaš ii se gospodina Tonkovića, sjegurno da"? Mojoj i tvojoj nesrcći on jo dao povoda. — Ti si ga ]ubila, kJiknu Marija. — I tebe je on odabrao; da, u ovome je baš zlo. — Oh, Kostanco, ako sam ja dala povoda tvojiin patnam, oprosti mi, kliknu Marija, a na oči joj navriješc suze. Kostanca udro u smijeh. Ncrvozni i prisijcni hezin smijoli podre ki oz mojo srcc. Marija bijaše poražena. Pusti me da svršim, primjeti Kostanca. Pa dobro! Da! ja sam bila Jepša i bogatija, ali ti ljub]ena. To te i pak nije usrećilo, moja Marijo: zaklela sam so da ti noćeš nikada postati njegovom žcnom, i, vidiš, ostala satn pri svojoj zakletvi: jer se je on sa drugom zaručio. — Ti mc ubijaš progovori Marija. I ja opazih gdjc drhće. — Pusti mc đakle svršiti, opct ćo Kostanca. Oh, da sam te mogla na koji način poslati u samostan, ali ti nijesi htjela. — Ti me mučiš Kostanco, reče Marija, koja bijaše u licu problijedila. — Dozvoli mi dakle svršiti, opet će Ivostanca. Ispovijedam, da studeni i okrutni akcenat one djevojčice. da nezin pogled kao onaj fatalnosti u ]udskome obliku, prepade me. Uvjerih se, da očajna ]ubovnica gospodina Tonkovića,