SRĐ

40

СРЂ. — SRĐ.

— Na tenaže porazgovoriti, Marijo! Pametno i razgovjetno, kao dvije stare ženske glave. Opet Marija ućuta za trenutak, pa гебе s nzdahom: — Ti kao veliš: bez treće nema sreće! Ovo je treći put, da dolazim za godinu i po ! — Treći i pošjedrii, Marijo! A sreća vam je pred kućom, tako mi sutrašrieg Đurđeva! Nesreća je velika za curu, ako пе pristanete, jer je prosto pomahnitala od kada ili je vidjela . . . — Sta? Kako"? Gdje? Gdje ga je vidjeia? Zar . . . započe Papkovica prešavši u zanos od materinskog ponosa. Bumbarka se nagnu k rioj te nastavi šapćući: — Špijala ga je! Što da ti ne kažem? Sto da ti lažem? Spijala ga je kao što radi vinanc kad vreba kontrabandijera! Sa mnom je išla. Cekali smo ga, kad je išao u Dorie РоЈе na nadnicu. Ja sam doznala da će proći. Kad ga je vidjela, uhvat.i je grc za srce i ciliknu! „Strina Luce, umrijeću, ako ne bude moj! Umrijeću, vjeruj vjeri Isusovoj! A ako baš i ne umrem, za drugoga ne ću. Eto, pričam ti kao popu na samrti, i ako mi sramota. Umuče. Papkovici drhtaše staklenica u ruci. — Ajde ručaj, živa bila! doda Luee nekako sjetno, onim izrazom sažajeria, kojim nekoga svjetujemo na dobro, ali znanio da je uzalud. Papkovica opet duboko uzdahnu i zarnuca! — Ma dobro, ma sve je to lijepo, ali. . . — Ali, ali, ali, ubrza Luce zlovojno, poslije ćemo rastri jebiti alijakane, ako hoćeš. A1 i, baš ako te premi i prije r u б k a, da ti kažem i ovo: Jeiica naša ovako porucuje: Reci staroj Papkovici, da ću mu odmah sve prepisati, sve, sve, sve, da je riegovo pred Bogom i pred carem, a rioj, staroj, ako će ostati gore na onoj pustolini, da ću joj svake godine o Đurđevu davati cijenu od deset barjela vina i cijenu od tri barjela uja, suviše vune i žita. — Dušo moja! kliknu Papkovica, brišući palceni suzu . . . Dušo moja predobra. O, majcice Isusova, šta ću! — Hoće li tvoj Ivica otići kud, sad, poslije rucka? zapita Primorka.