SRĐ

БИЉЕШКЕ. — BILJEŠKE.

143

hora" pjesme i pripovijetke za prostiji narod. Takove su inu zbirke „Pod lipo", „Jagode" itd. Stritar jo naj plodniji slovenački pisac. Njegov nam je genij darovao ne samo pjesme, iz kojih se mnogo puta odsijeva njeki pesimizam, nego i romane, novele, kritike, drame, humoreske i satira. Kao pjesnik ne natkriljuje Prešerna, ali mu se ne može poreći moć jezika i uglađena forma. Njegova je zasluga, što su iz slovenačke pojezije ukloniii apostrof. U njegovim se romanima i pripovijetkama jasno opaža Sopenhauerov utjecaj, kako su mu njegovi protivnici mnogo puta predbacili. Naj znamenitiji su mu romani: „Zorin", roman u pismima, slovenački „\Verthers Leiden", ,,Gospod Mirodolski" u duhu Goldšmitovu, potom „Sodnikovi", i „Rozana". Stritar stupa svugdje kao idealist, s tog'aseje i odrekao suradništva „Ljubljanskoga Zvona", kad su mladi stali propagisati nove ideje. U svojim različnim „Pogovorima" i „Dunajskim pismima" razmatrao je raznolika književnai estetska pitanja, podučavajući slovenačke pjesnike i jjisce. Tu nam je takođe jjo kazao što su nam Levstik, Jenko, Jurčić. — Dramatičke mu slike nijesu uspjele, nianjka im života, a kažu njegovu zbiljsku volju: podati slovenačkom narodu kratke, za malene pozornice podesne, predstave. Jezik Stritarev je eleganat, čist i lak. U opće on je poznat kao majstor slovenačkoga jezika i forme. Između prvih suradnika njegova „Zvona" možemo spomenuti još žive slovenačke pjesnike Simona Gregorčiča i Antona Aškerca, koji je ljetos svetkovao pedesetu obljetnicu rođenja. R. Mole.

Jedan Nodilov članak. Lijep je i duhovit i interesantan čianak prof. Natka N o d i 1 a u posljednjoj svesci „Savremenika" : „Ime narodno i imperialistični dim." „Као ono u nas", — piše naš naučnjak „rijetko gdje u svijetu podaju hvale narodnom imenu, bilo hrvatskome, bilo srpskome. Zarom ushićene duše plamtjeli smo doskora za posebno obilježje naroda. Sa hrvatstvom ili sa srpstvom, trebalo nam lijepo pečatiti sve i sva. Mnogi naši i spisatelji i umjetnici, a ponajviše naši političari, čestim poletom svoje fantazije ne mogli da se dosta dočude dičnoj otmenosti jednog ili drugog imena. ,,Mi smo Hrvati!" — ,,Mi smo Srbi!" klikovali i pjevali, pa cijenili, da će taj čas Europa, udivljena, zamuknuti, imajući samo pozor, kako ne bi ni cigiog glasa od uzvisite nam pjesme izgubila." Smiješno je, kad mi maleni hoćemo da podražavamo u ovome pogledu starome Rimljaninu ili modernome Englezu. „Nije nam pak još nešto s \irna smetnuti. Dok mi blaženi zinusmo u pomenutu svetinju, veliki će narodi naprotiv sebe kadgod označivati raznim imenima, podjednako časnim. Ponosu rimskom nije nipošto smetalo, što jezik Rimljani malne iivijek nazivahu „latinskim", kao što kazivahu da su oni od plemena „1аtinskog" te njihovi konzuli i pontifeksi kano svoje rođene svetkovahu „feriae latinae". Za kakovu kradu jezika nema toga Rimljanina ili Latinina, koji da se, ina i u šali, poradi nje prepire. Na isti način i Englezi se ne žacaju reći, da su Anglo-Sasi, kao što i jesu, a zemiju sa domovinskim krupnim naglaskom prozivati Britanijom, i ako to ona njima zapravo nije takova, barem prema etničnoj vrsti sadašnjih joj