SRĐ

ĐENEVRIJA.

523

— Evo me ! . . . bješe prva rije6, pak se ustavi, ег buduć sagledao na zđrak svijec'e lice njezino, prevrže za6eti govor u brižljivi upit: — Prije išta reci mi što ti je? Sto si tako blijeđa i jadna? Sto se dogodilo, kaži brzo ! — Dragi Pero — odjavi ona s uzdahom — mnogo pitaš i na sve ne mogu ti odgovorit. Jadna sam i tužna, znaš i sam, odavna s Jele. Dalje ne išti, er ne mogu ti ništa pripovidjet. — A što mi ne možeš pripovidjet, što ja ne znam? — Sto ti znaš ? presiječe živahno Marijana. — Ništa !.. . što i ti! . . . slijedi hladno Pero. Jesam li ti ja mnogo puta spomenuo da onega vražijega gospara ne puštavaš vele u kucu ? A ti, ma tako, ma ovako, sada su ti bile košulje, sad gaćice, sad jedna fatiga,* sad druga, pa ste doradili što ste doradili. Ma što smo doradili, moj dragi Pero ? Eto, od kad se Jele razboljela, oni nije bio u nas nego dva put. — Sto si ti viđjela, a što nijesi? — Kako veliš ? — Tako. — Ma što tako? — Oh, Bože moj!. . . zovu li me lero ? . .. t.o ti je dosta. — Pa što er te zovu lero ? —- Znaš li mu pjesmicu ? „Jes' me čula, miia moma, Kad ne bude majke doma, Doć' ću tebi u pohođ." — Sto govoriš, Pero ! .. nemoj .. . — Pss . . . polako, nemoj da čuje! —■ i pokaže prstom uzgori naznačujući Jeiu. — Nema tega pss... ! ti si nešto hotio rijet. — Sto si ti razumjela, to sam i isko. Marijana pozna mu ćud, za to tihijom riječi preuze: — Potreba mi je velika da me odvezeš s barcicom ovdi iz Kolorine do za Lovrijenac, i to sada, er priko dan ne ću.

* ženska radnja.