SRĐ

ĐENEVRIJA.

567

majci na bremičak kutnjega poslovanja, a nadarila je unučadi, onom slatkom zabavom staraca, za koju ne znaju neg jedino oni koji Ijube svoj domaći krevet, i vide same sebe pomlađivati u svojijem potomcima. Orsat skladao se s očevom željom, no kad htijaše da se maši ozbiljnoga posla, pade mu pod oko naša Jele. Zaljubi se žestoko u onu krasoticu i bješe gotov da vrže mamu, nek bi kušao, kako ribari vele, hoće li ribica kljunuti. Ali razboritost i opasnost uzdrža ga i povrne. Vidje dalečinu među svojijem brakoin i Đenevrijoni; zna da pod kutnje sljeme taka drugarica ne prima se, pa i kad bi je siiom htio da zaruči, trebovalo bi mu dijeliti se od roditelja, te i ako ne bi im skratio života, a ono bi im ga ogorčio do smrti. Uzbunio bi paka sve Vlasteostvo protiva sebi, er u njemu živa još prlijaše spomen prošle Republike sa strogijem načelom: ne miješati se s brakom koji svomu ne odgovaraše. Govorio je Orsat sam sobom : doći će vrijeme da spomen republike gasnuće, i stara načela zabaciće se; a kako se stvari razvijaju, vidjeće se može bit i skoro da koji god moj sudrug preskočiće granicu, te u nižemu braku, pa i u posve nisku, biraće sebi zaručnicu tražeći sebi ugoditi svojoj volji, a ne svomu rodu : ali ja neću prvi, niti bih mogao bez strašne trlambuke. Još nije uzrelo doba. Da pričekam dok uzazrije'? dok roditelji. . . . ne izusti dalje : smuti se, zacrljeni se, zasrami se samoga sebe, da je mogao promisliti na ono što nije smio izustiti. Otrese se i stavno odluči oliajat se začete Ijubavi; i da bi lašnje ispunio odluku, odmah prične razgledati kako bi mogao sa zadovoljnosti svoga srca da zadovolji i zahtjevu svoga plemstva. Odlučan i stavan čovjek svoje namjere vrši, ali nije cijeniti da je to bez velike borbe. Trudno je predobiti neka čuvstva, neka unutrnja nagnuća: bori se, rve ih, stupa naprijed; nu kad misli da je stao na svoj put, dogodi mu se često kako čovjeku zabludjelu sred jednoga zamiješanoga zahodnika, koji nakon mnogoga vijuganja simo i tamo po tisuću razmetnutijeh tračaka, kad cijeni da je stao na pravac koji bi ga van izveo, nađe se opeta na mjestu od kuda se bješe uputio. Tako se dogodi i Orsatu. On se bijaše vrcnuo, ali ne baš tako na vrijeme da bez muke izbrisa onaj prvi upečatak. Hoće,