SRĐ

568

СРЂ. — SRĐ.

ег se је nastavio; ali onaj koji ga bude puštao da se udari vrh prvoga, nede ga lako pomrsiti da iscezne sasvijem. I tako bi. On nađe zarucnicu sebi prikladnu, krasnu, bogatu, postojno odgojenu u duhu starijeh dubrovačkijeh vladika ; dvorio ju je i ljubio, i do malo imao ju je privesti u svoj dom, ali, ne pomanjkavajući zađatoj vjeri, pomislio bi kad kad na Jeiu, ne sa žalbom da se je nje odrekao, nego s nekom zadovoljnosti da je znao sebe predobiti a da ne uzrokuje onoj nevinoj naj manje štete u časti i u budućoj sreći. Paček, utišavši se oni prvi zanosni ushiti, ostade mu neko čuvstvo tiho neistomačljivo, koje nije prijateljstvo, er nikada ne saopći ni za čas s Jelom; nije privrženost, jer od te tražio se svom silom da se ocijepi, nego bijaše nešto srednje, kao sućut neka, radi česa milo mu bješe čuti da se o njoj dobar glas pronosi, a protivno mu mrsko ; želio joj je dobru sreću, a prigodom bio bi je i zaštitio od kakva neprilična napadanja. Sve ovo paka hranjaše on tajno u sebi: ni crna zemlja nije za to znala; sama Jele nije se nikada sjetila te sućuti Orsatove: značaj pravoga poštenjaka. Evo razloga za što Orsat onako šaljivo — ustegnuto vrže ono malo riječi o Jeli, kad plahi Vlaho zabavi se u nju kako dijete u inkunu. Sudio je po sebi o upečatku nježnoga i divnoga lica, i poznajući samovoljnost i nepouzdanost Viahovu ončas predviđe posljedice koje bi se mogle izleći sa štetom njegovom i Jelinom. Pred uru po podne ova dva prijatelja da pohite doma na objed, pozdrave se i razdijele sa posve protivnijem mislima: Orsat, kako bi odvratio Vlaha od Jele, er neka tajna žas, neko čudnovato predomišljanje, koje ne slutijaše na dobro, bijaše ga zauzelo; Vlaho, kako bi se približio Jeli i s njome zaopćio. Kroz dva puta išli su k istomu cilju. IX. — Hm ! pa toliko mistera da se utopi jedna škatula!* izusti s posmijehom Pero Đoka, кб da sam sobom govori, zaprijevši jednijem veslom naprijed, a s drugijem zavezavši na se da obrne ladicu pi'it Ivolorine. * Kutija.