SRĐ

CRVENA VRPOA.

719

vremena promijeniti odijelo; dolazim iz Petrovgrada na konju na vas mah. — A zašto to? Sta se je dogodilo? — Onamo ima biti sve svršeno ovu noć, odvrati kneginja. — АИ za Boga! ja nijesam prepravna. — Brzo ćeš ovdje vidjeti jednoga Orlova. — Ali što se je dogodilo, za ljubav Božiju? — Još ništa; ali će se brzo dogoditi; zar nijesi primila jedno moje pismo? — Ja? ne. Tko zna u 6ije je ruke dopalo! — Nikakvo zlo! prije ili poslije svak će znati. Urota je otkrivena. Prije zore svi ćemo biti pozatvoreni, ne maknemo li se odmah . . . Katarina ostade poražena, ne znajuć šta da radi; od jednom čuše se koraci, a Aleksije Orlov predstavi se na sobnim vratima; i — Spravi se, Katarino, reće joj, kuenuo je čas. — Je li prepravna kocija? — Jest. — Idimo dakle — u ruke Božije! Cijelu su burnu noć putovali, a pred zoru osvanuše pred gradskim vratima. Uđoše u jednu malenu kućicu, gdje sađe Katarina i preobuče odijelo Ismailovljeve straže, zatim izade i uzjaše na konja, koji je bio već prepravan; odjaše odmah put kasarne, skupa sa zavjerenicima, koji bijahu većinom časnici straže. Tamo je dočekaju velikim oduševljenjem; okupe se oko nje vojnici, ijubeći joj noge i odijelo i kličuć: „Zivjela Katarina, naša majka"! Carica odgovori: — Da, sinovi moji i ruskoga naroda, dolazim k vama, spasite me. Car prijeti mome životu i onome moga sina. — Mi ćemo te braniti, odvrati hiljada glasova. Odatle pođoše u druge kasarne, i njihovi se redovi pomnožiše, a u ovim bijaše major Volkonsky, easnik Rasumovsky, grofovi Stroganov, de Bruce i mnoge druge odlične ličnosti. Petrovgrad se probudi. — Ustanak se munjevnom brzinom proširi u sve gradske dijelove, i mnoštvo naroda obilazilo je prijestolnicom kličuć: „Zivjela Katarina II Carica".