SRĐ

LANJSKI BADNJAK

711

— Dobro, hvala Bogu! — Neka, Bogu hvala! — Kako ti prijatelju? okrene se Mitar k meni i rukuje se. — Dobro, a ti prijatelju? — Dobro, Bogu hvala! Mitar sjeđe prama nama s druge strane popreta, navali ruke na oganj da ih grije, a pusti struku kraj sebe da se smakne s leđa. Odmah donesoše rakije, pa se castimo svi. Sjedimo tako, pa kum Ivan i Mitar stali da se pitaju za svaku stvar na domu i polju. U toliko se skupe domaea čeljad, jer svršiše posao, te se redom pozdravljaju s Mitrom i svi sijedaju oko ognja, taru rukama, i primicu ih k vatri. — Zima, Mitre, a? pitaju ga okolo i tresu životom. — Pa baš i jest; odgovara Mitar. Sćah još jutros da sađem, nego, da ti pravo kažem, nacero se jak vjetar, a ja više i onako star, pa кб mislim, pocekaću dok malo popusti. Ali sam svakako mislio da ti dođem. — Pošteno, Mitre: odgovara mu kum Ivan. Ja sam ti se i bez poruke nado, a sam znaš, da bi mi se zamjerio, kad mi danas ne bi bio na slavi. — Pa, gdje bi ja tebe, Ivane, zaboravio! Kad ne bi imao kod nikoga, a ono bi imao rašta da do tebe dođem .... Nego baš sad niza stranu nešto gledam, a kupe se oblaci sa svih strana. Osvanuće vam baš pun Božić. U toliko se primaklo blizu vecer, ali se još po nešto vidi. — Nikola, sine! vikne od jednom kum Ivan na sina. 'Ajde, sinko, dolje u podrum i iznesi badnjak, ali pazi da mu od kite ni listka ne otruniš. Nikola se skoći, otrca i za cas donese debeo badnjak, pa ga dube namjesti pred vrata ognjišta. Meni nešto oko poleti na badnjak, gledam ga, pa nikako da svrnem pogled s njega. Cinilo mi se kroz sumrak, kao da mu je kita uvehla i požutjeia, pa se sve tome čudim. Kad pogledam na kuma Ivana, a on mi se opet pričini nešto sjetan. — Sto si mi opet, kumane, sjetan, neveseo? upitam ga, jer nikako nijesam mogao da složim njegovu sjetu sa današnjim danom.