SRĐ

792

СРЂ. — SRĐ.

Sada njegovom smrti ostaje nenaknadna praznina ovdje na Primorju, u porođici mu i u prijateljskom krugu. Laka mu bila crna zemlja! II. Smrt i pogreb pjesnikov. Pjesnik je poboiijevao i ginuo već tri godine dana. Koji dan prije svoje smrti ćutio se slabo, a u nedjelju 26. novembra (9 dećembra) nije iz kuće ni izišao. Po podne u kasnije doba Miše Vacchetti i Tomanović, gimnazijaini profesori, videći da on nije došao na običnu kratku zabavu, na partiju preferanse, poctoše u njega da ne ostane sam, te tako stadoše zajedno igrati. U šest sahata i рб pokojnik od jednom problijedi, karte mu padoše iz ruku i reče: „Otvorite prozor, sad će mi nešto doć'" i padne u nesvijest. Zvalo se odmah doktora i još neke prijatelje. Nemoćnik dođe k sebi, ali tako mu je pozlilo, da već nije poznavao svakoga. U toliko su ga bili položili u posteJju. Kad iznenada navrije krv na usta od ulcus ventriculi (ranice na želucu). Bolesnik, kad vidi: krv, strašno se prepade, ali ga prijatelji ponešto umire, jer su pustili da misli da ono ne bješe krv, te on tada zapita na dubrovačku: Koliko će ovo durat (trajati)? On je ipak još nekoliko puta zatražio, da mu se kaže, kako mu je bilo (puls), jer je bio veoma prepaden. Napokon se sjeti da je ono bila krv i čuteći se, dakako, vrlo zlo, reče : „Smrt". To mu je bila posljednja riječ. U bolesnika bila su već prije došla dva liječnika: Dr. Matanović i Dr. Ognjenović, i na glas da mu je pozlilo, i nmogi prijatelji, kao Stevo Vrčević i Uroš Marić, koji su svi uz njegovu postelju ostali do posljednjeg trenutka njegova života. Nj. V. Knjaz Mirko čim je doznao da je pokojniku jako pozlilo, poslao je naj prije u njegov stan svoga adjutanta, da se raspita o stanju bolesti, pa kad je javljeno da ne će ostati živ, došao je i sam i bio uz pokojnika dulje od dva sahata do posljednjeg časa, dok bolesnik nije preminuo. Tom prilikom Nj. V. Knjaz Mirko izjavio je svoje saučešće. *