SRĐ

IZ MOJE LOVAČKE TORBE. Napisao Don Marko Vežić. — Vrpoljac - Šibenik.

II. Zec lisica i ja. — A kud ćete vas troga ? — Cut ćeš. Očatao sam svetu misu, opremio još, što Bog i zakon donose, prikrpio ono potrkušica, da na spremnoj i šiljbočki išcekaju poštanskog donošu, Šimuricu, kad ti na pomolj sela zatuturice: tratatata. I nijesu s njime šalni posli, kad se promisliš, da se razleti sa pusta zora i nogu brzica, a je li s tobom, ne zaboravi, na kojoj si, od svoje i riječ осепб, puno je to, vjeruj ti Marku. Dva su mu kilometra od moga sela do matice, i zna se po propisu: a sijevalo, a grmilo, određena mu je ura. Nu zakon je zakon, a on je on; a on je, pa sade to bilo na dan Boga Božića, kad mu red, jer je starješina, ispred kućne čeljadi svijeću paliti, sveisto na zakasnici. Ne bi čeljade ni toj kvasine ponudilo, niti bi se začudilo, da se on žestoka hoda i kina i o savinju, kad je naj zauitija pometanija, ne poti. Sto opet prevršilo svaku mjeru, pa bi te, da si zar mrtav, probudilo i iznoviee skončalo, jest trud, muka i žalost, dokle, kako zakon propisuje, otvori poštansku spremnicu, što se pričavlala o ćošku moje kule. Ključ za-rđo, brava na spremnici totako, pa kad jošte sa kiše, što je donjnk navije u buščić, zabreci, nema Simurici drugoga posta, već se dočepati starinskili letanija i ne pomognu li one, doisto ne ću ja. — Je li ovo! I opet si кб i nekidan, isti te vrag odnio ! Vidi ti ovoga posla! Ma da bih kozom orao, ne ću više služiti, sedam đavola došlo po te i morski te dubanci pozobali! Nu, je li ovo pošteno, službena i trudna čovjeka mučiti! Pa ajde ti na ispovijed, i još ti misnik daje pokoru! A kud ćeš je, što je ova!