SRĐ

972

СРЂ. SRĐ.

sunce je sipalo svoju ved blagu toplinu po mirnoj dolini. Prcvalilo je davno podne, osjen se je drveća već počeo produljivati, znak slazenja sunčanog. U vrtu više avlijo uz potočić sjeđaše Petar na klupici naslonjen na lijevu ruku i gledajući u zelenu mladu jesenju travu. Yeć je prošlo nekoliko mjeseca, da je on ono spominjao 0 ženidbi Srećkovoj, i poslije toga zabacio je tu stvar, dok ju je opet pred nekolika dana stao u mislima potrzavati, da jednom to ne riješeno pitanje privode kraju. Srećko je postao nekako mučaljiv i sve gleda, da izbjegne njegov pogled, a često se i od kuće uklanja. Bijaše radi toga žao Petru, što mu u kući nastupi napeto stanje poslije mnogogodišnje sreće i srdačnog života; a s druge strane nalazaše se naljućen, gdje se jedan sin ocu ne pokorava po prirodnoj dužnosti. 1 Petar, korne je još od malenih dobii dužnost visoko stala u svijesti, nije mogao pojmiti smjelost, koja bi se usprotivila dužnosti, toj održateIjici svjeta ; a na one tanke osjećiije srca, na one silno valove ljubavi i finoću lične simpatije, Petar se je zaboravio obazrijeti ne dajući im nikakove prednosti pred drugim razlozima, sniatrajući ih kao maglu, koju tijek kasnijih dana rasprši. 1 zato se je on odlučio, da ne popušta u svojoj namjeri, da prinuka Srećka, da uzme Milicu Jakova Ivuzmića iz Razvođa. Dok je prebirao misli o ovom, na jednom nešto šušnu iza njegovih . leđa. On podiže glavu i lagano se okrenu na desnu stranu, da vidi ko je. Između grana proviri i stupi naprijed omalen čovjek, niska, široka čela, ispod koga su škiljile zelene oči pri strani tankog nosa, a nešto brčića bješe objesio dalje kao poznata riba tuljan. Preskoči desnom nogorn preko jaružice i sjede na klupu s desna Petru. — Jesi li bio Glišo ? Kaže mu Petar. Ovoga Glišu bješe Petar uzeo od malena k sebi i uzdržao ga je i evo sad je čovjekom postao i vjerno služi svog starog dobročinitelja, koji ga je oteo iz čeljusti bijede i nevolje. — Jesi li bio kod njih, kako sam ti rekao i hoće ii ! Treba znati, da je Giišo bio valjan sluga, šta više kao kućno čeljade, i Petar mu je više puta povjeravao mnoge tajne 1 on ih je vjerno sačuvao ; te ga je upotrebio i ovom prilikom.