SRĐ, Nov 15, 1907, page 12

972

СРЂ. SRĐ.

sunce je sipalo svoju ved blagu toplinu po mirnoj dolini. Prcvalilo je davno podne, osjen se je drveća već počeo produljivati, znak slazenja sunčanog. U vrtu više avlijo uz potočić sjeđaše Petar na klupici naslonjen na lijevu ruku i gledajući u zelenu mladu jesenju travu. Yeć je prošlo nekoliko mjeseca, da je on ono spominjao 0 ženidbi Srećkovoj, i poslije toga zabacio je tu stvar, dok ju je opet pred nekolika dana stao u mislima potrzavati, da jednom to ne riješeno pitanje privode kraju. Srećko je postao nekako mučaljiv i sve gleda, da izbjegne njegov pogled, a često se i od kuće uklanja. Bijaše radi toga žao Petru, što mu u kući nastupi napeto stanje poslije mnogogodišnje sreće i srdačnog života; a s druge strane nalazaše se naljućen, gdje se jedan sin ocu ne pokorava po prirodnoj dužnosti. 1 Petar, korne je još od malenih dobii dužnost visoko stala u svijesti, nije mogao pojmiti smjelost, koja bi se usprotivila dužnosti, toj održateIjici svjeta ; a na one tanke osjećiije srca, na one silno valove ljubavi i finoću lične simpatije, Petar se je zaboravio obazrijeti ne dajući im nikakove prednosti pred drugim razlozima, sniatrajući ih kao maglu, koju tijek kasnijih dana rasprši. 1 zato se je on odlučio, da ne popušta u svojoj namjeri, da prinuka Srećka, da uzme Milicu Jakova Ivuzmića iz Razvođa. Dok je prebirao misli o ovom, na jednom nešto šušnu iza njegovih . leđa. On podiže glavu i lagano se okrenu na desnu stranu, da vidi ko je. Između grana proviri i stupi naprijed omalen čovjek, niska, široka čela, ispod koga su škiljile zelene oči pri strani tankog nosa, a nešto brčića bješe objesio dalje kao poznata riba tuljan. Preskoči desnom nogorn preko jaružice i sjede na klupu s desna Petru. — Jesi li bio Glišo ? Kaže mu Petar. Ovoga Glišu bješe Petar uzeo od malena k sebi i uzdržao ga je i evo sad je čovjekom postao i vjerno služi svog starog dobročinitelja, koji ga je oteo iz čeljusti bijede i nevolje. — Jesi li bio kod njih, kako sam ti rekao i hoće ii ! Treba znati, da je Giišo bio valjan sluga, šta više kao kućno čeljade, i Petar mu je više puta povjeravao mnoge tajne 1 on ih je vjerno sačuvao ; te ga je upotrebio i ovom prilikom.