SRĐ

U NOĆNO.J MANASTIRSKOJ TIŠINI U „ROZARIJU"

27

nose u Revelin. Odonle ih vlastela i redovnici pobožno prenose dolje u manastirsku dvoranu kapitula, da ih ondje sačuvaju od sveopće propasti našeg Dubrovnika. Prodirem pameću još dalje u prošlost i vidim kneza sa senatom, gdje svake godine 5. maja pobožno dolaze da dolje u crkvi odadu poštu Svecu — Piju V., koji je mnogo štitio Dubrovnik i uzvisio ga na čast republike, jer mu prvi dade ovaj naslov! Pamet mi plovi još dalje u prošlost i vidim najstarije moje manastirce, sinove Dominikove, gdje naoružani bdiju junački nad gradskim vratima Ploča i Ribarnice i na straži stoje da se ne bi neprijatelj i dušmanin u grad ušuljao i Dubrovnik upropastio! No najednom se moja pamet zaustavlja; osjećam još jače nego prije grobnu ponoćnu tišinu ovog manastira. Ništa se ne čuje, sve pozaspalo, sve mrtvo ! .. . A ipak ne mogu da se uvjerim, da sam sam. Ta bar su budne sjene onih, koji su toliko vijekova prije mer.e ovdje stanovali, radili i molili; ta bar njihov duh lebdi sad — kad su svi pozaspali — ovim dvorištem, ovim manastirom !... Moja je mašta ugrijana ! ... Što ono vidim, ili mi se čini, da vidim dolje ispod onih arkada ? ... Vidim sjene u bijelo obučene, gdje jedna za drugom stupa mirno, tiho, dostojanstveno! Vidim mladih, vidi^ starih, sve su dobi ljudskoga života zastupljene. Eno ih, kroz ona vrata ulaze u crkvu. Sve mirno kao i prije. Ali što je iznenada ovo? Cujem ih, ili mi se čini, da su ovo neki glasovi, kao iz daleka ? ... O da, već jaki glasovi dopiru do mojih ušiju. U crkvi su zamnijeli milozvučni glasovi; mili glasovi ujedno se slili; divni veličanstveni poj naokolo se razlijega. Oni duhovi poje slavu Gospodu! Divne li pjesme, krasnog li poja ! . . . I opet noćna tišina vlada!... Ali ko su one sjene, što se sada dolje u polusvijetlu redaju ispod arkada ? ... Sve stari i osijeđeli ljudi! Gle čuda!... Cini mi se da mnoge od njih poznam! Jest! ... Nego ti Historijo, prošlosti navjestiteljice, pomozi me, rasvijetli mi bolje one tmine; dozovi mi u pamet imena svih onih ljudi, te se eno dolje tajinstveno preda mnom redaju... Ja ih sada sve poznam one ljude, bistro vidim njihove sjene. Onaj prvi, naslonjen uz stup, ono ti je Ivan Stojković, koga u historiji zovu Joannes de Ragusio. U njemu raspoznavaš