SRĐ

28

СРЂ — SRĐ

žestoku slovensku ćud; mjesec mu razjašnjuje svaki potez lica : dosta je putovao, dosta je uradio ! — Vidiš drugoga, kako se zamislio : za stalno nešto učeno razmišlja! To je Klement Ranjina; mnogo ima oko sebe knjiga, mnogo svojih djela. Gle Gučića, bilježi druge u svoj Cathalogns illustrium virorum; regbi, da mu se žuri, da što prije unese u svoj Cathaloguš one, koji su iza njega došli. Eno ti do njega i drugog Gučića. Iz lica mu pobožnost prodire, kojom je nazad trista godina i više napisao svoje Rosario Imena Jezusova. — Onaj, te drži knjigu u ruci i kaže drugima, kako imaju „pisati dobro latinskim slovima riječi jezika slovinskoga" jest Rajmund Zamanja; ona knjiga sadržava pravila ortografije naše. — Eno onoga, koji je ruku podigao, kao da propovijeda; znam mu ime, nu kao da mi veli: muči, ne treba, da mi ga kažeš; nijesam ga ni ja kazao u Riječi božjoj, koju sam za svoj narod napisao. Dosta mi je, da narod ide za mojim naukama, a da ne pita za ime moje.* A ko je onaj među ogromnim rukopisima, te piše i neprestano piše ? Oh, poznam te i to najbolje, o divna sjeno ! Ti si Cerva, ti dika naša! Sjajna je ta tvoja Metropolis Ragusina; divna ta tvoja Bibliotheca Ragusina! — Onaj s biblijom u ruci, te neprestano čita i do sebe ima knjigu : Quaestiones de Scripturis sacris, jest glasoviti Resaver. — Tik do Cerve onaj, što prepisuje i u red stavlja svoje rukopise, razabirem ga, ono je Arhangjeo Kalić, a rukopisi su mu: Korizmetie propovijedi. — Onamo u polutami vidim još mnogo takovih sjena; vidim govornika, poslanika, biskupa, nu ne mogu da ih razaberem. A eto i mjesec se je dobro nagnuo. Sve veća tama pada po dvorištu ; sjene su još pred mojim očima, ali ne onako jasne kao malo prije. Nekoje su se već počele gubiti; a kamo se gube ? Ali dosadanje tišine nestaje; štropot se podiže — mukla tutnjava razlijega se naokolo mene!... Eno po dvorištu, eno u kapitulu, a eno i kroz vrata u crkvi vidim, grobovi se otvaraju; ploča se za pločom podiže i jedna po jedna od onih sjena silaze u one otvorene grobove!... Opet mukla tutnjava, opet štropot; ploča za pločom pada, arkade od dvorišta odjekuju a užasna tutnjava crkvom se razlijega!... * То je Vincenzo Maria Gozze, te je 1741. dobio đopust da štampa ovo svoje djelo.