SRĐ

158

СРЂ. — SRĐ.

Skoro istoga dana, kad se u Turinu slavilo vjenčanje princa Napoleona s Klotildom, ugleda u Parizu svijetlo jedna brošura, te je uzimala u pretresanje politi6ko stanje u Italiji. U toj se brošurici dokazivalo, da je status quo ne samo nesnosljiv, već i pogibeljan za sveopc'i mir u Evropi. Uzrok se nemirima, bunama i ustancima nalažaše u držini Lombardije i Venecije sa strane Austrije, kojoj je naravno, da ne izgubi te dvije provincije, osobito ležalo na srcu da se sačuva status quo, a ot bijaše povod neprestanim nemirima. Stoga je bilo potrebito, da se prekine s tim anormalnim stanjem, pa dovelo to i do rata. Francuska bi se tada postavila na onu stranu, gdje je pravica. Kako se vidi, prozirna je bila svrha ove brošire, kao što je prozirnija bila jedne druge, u kojoj se govoraše o eventualnorn ratu između Pjemonta i Austrije, te o ulozi, koja bi pri tome zapala Francusku. Nego, ovdje treba odmah primjetiti, da Napoleon i ako je bio spreman, da podupre Pjemonat proti Austriji, ipak nije bio voljan dopustiti, da se cijela Italija združi pod vladalackom kućom od Savoje. Njegova je namjera bila, da se u Italiju uvede konfederacija raznih država, pod vrhovnom upravom rimskoga pape. I ako bi on tako izgubio štogod od svoje vremenite vlasti, dobio bi time, da bi postao predsjednikom konfederacije. Tu ideju ne zataji Napoleon Cavour-u na sastanku u Plombieres-u; o toj je ideji raspravljao nekoliko vremena kasnije na dugo sa Salvagnoli u preliminarima od Compiegne. Popustjivost Cavour-a u tom pitanju opravdavala je uzrujanost talijanskih patrijota, jer akcija nije odgovarala njiliovim željama. Cavour, želeći rat, bijaše popustio Napoleonu, uvjeren da, kad se prilike promijene, nikakva sila ne će zapriječiti sjedinjenje Italije pod žezlom Sabauda. Toga je mnijenja bio i Manzoni. Držeći se daleko od svake politicke akcije, ponavljao je često svojim prijateljima: Uspjesi će budućeg rata dovešli do ujedinjenja Italije pod kućorn od Savoje. 7. februara 1859. otvori Napoleon francuski parlamenat. U prijestonoj besjedi istakne, da nema dovoljna razloga bojazni rata, ali tim riječima niko nije vjerovao, pošto su gotovo svi bili uvjereni, da će prije ili poslije doći do prijeloma s Austrijom .