SRĐ

/ 234

СРЂ. - SRĐ.

— Jesi li iz grada, gosparu* Džore, kako si, kako ti je rođak ? — Moj gosparu Palo, ti si barem svijestan, pa se čudim što me pitaš za rođake : oni ti je od ftdeikomisa kao žutuga bez repa ili škrpijun u gumnu od žerave. Sto hoćeš dati rečem? Gens rustica, semper villana fuit — i s ovijem je sve svršeno. Što pitaš pak za mene, ja sam prima persona, ali, moj gosparu, homo sine pecunia tamquam lucerna sine oleo — i s ovijem sam svršio. — Vidi se da lukjernica skili. I dade mu, a da ne vide drugi, u ruku cvancikii. — Zbogom Vam, gosparu Palo, addio signor parroco, žo mi je zamrknut, jer Džovo zatvara rano kuću i avliju ; a što ćeš, u njega su ideje bez ideja; гекб bi Grujo : glava bez glave. I upute se s Barom put svetog Nikoie, a s njima će pristati mali Plosko. — Što ti se cini, gosparu, od ovoga dobroga maloga ? — Što mi se čini ? On ti je sad кб božijak na šmrljici, a kad dođem u Brsecine svaki mu kam za mnom кб strijela. Nemoj se, jadan mali, sramiti. Oni na Livadu, a Bađo gradi pod noć među. Baro će mu u šali: — Duše mi će ti ta međa pasti prije sutra. — Ne će, čoče, pa neka konj pr . . . Džore se svrati na Kalac, u Kočulanina, jer je bilo docna, a da daje djeci каби iz kantule. Sutra će uraniti Baro i šipom objetelice razvaliti među, pa će onda na Kalac po Džora. U to eto ti i Bađa na Livadu, pa udri da se čudi kako je pala međa,- što je rekao Baro. — Per Dio, Đore će, ti si Grujo profeta; pogodi, kad će Džov u narasti rep ? A Bađo : — Konj prdi, prije će se međi dodijati padati, nego meni graditi. Džore : — Ovaka ti je sapienca i u moga poštovanoga rođaka Džova.