Što da se radi?

— Kako da ne bude mlada najljepša na svadbi! : — A ja sam vam donjela pismo, Vjera Pavlovna. Na licu se Vjere Pavlovne očitovala dvoumica, kad je otvarala pismo: na pismu je bio pečat gradske pošte. „Kako to? Ta on je u Moskvi?“ Brzo je otvorila pismo i problijedila ; ruka se s pismom spustila. „Ne to nije tako, krivo sam pročitala, u pismu toga nema!“ I opet je sledala u pismo. Sve to trajalo je nekoliko sekunda.

Taj puta su joj oči dugo, ukočeno gledale u ono nekoliko redaka u pismu, i one su svjetle oči tamnjele, tamnjele, pismo je ispalo iz ruku na šivaći stolić, ona je pokrila lice. rukama i zajecala. — „Sto sam napravila! Sto sam napravila! — i opet jecala. –

— Vjeročka, što je s tobom? zar ti umiješ plakati? ofkada to? što je s tobom? Mladi je čovjek brzim, ali laganim i opreznim koracima ušao u sobu.

— Citaj... na stolu je... Ona nije više · jecala, već sjedila nepomično i jedva disala.

Mladi je čovjek uzeo pismo; i on je Dproblijedio, i njegove su ruke zadrhtale, i on je dugo gledao u pismo, prem je ono bilo kratko, svega oko dvadesetak rječi:

„Smetao sam vašem miru. Odlazim s pozornice; toliko vas obojicu volim, da sam srećan zbog svoje odluke. S Bogom."

Mladi je čovjek dugo stajao, tr' o čelo, zatim vrtio brkove, gledao rukav svojeda kaputa; napokon je došao k sebi. Koraknuo je prema mladoj ženi, koja je sjedila nepomično, jedva dišući, kao u letargiji. Uzeo je za ruku — „Vjeročka!"

8