Što da se radi?

No čim se njegova ruka dotakla njezine, ona je skočila, očajno kriknuvši, kao da Ju je

digao električni udarac, brzo se olstranila od

mladogša čovjeka, grčevito se braneći. — „lIdil

Ne diraj me! Ti si krvlju zamazan] Na tebi je njegova krv! Ja te ne mogu gledati! Otići ću

od tebe!l Otići! Udalji se od mene!” I ona je otstranjivala, otstranjivala prazni uzduh, i najednom posrnula, bacila se u naslonjač i pokrila rukama lice. — „I ja sam krvlju zamazana! | ja! Ti nijesi kriv, već ja, ja glavom! Sto sam napravila!' Ona se gušila u jecajima.

— Vjeročka, tiho i bojažljivo reče on: —

druže moj!... -

Ona je teško uzdahnula i mirnim, drhćućim glasom jedva izgovorila:

— Mili moj, ostavi me sada! Nakon jednoga sata dođi opet, — ja ću biti mirna. Daj mi vode pa idi!

On je šuteći poslušao. Otišao u svoju sobu i sjeo za pisaći stol, kod kojega je čas prije sjedio tako udobno i zadovoljno, uzeo pero u u ruku... „Treba umjeti svladavati se u takvim časovima; ja imam volju, — sve će proći... proći...” I gotovo besvjesno pisao je u nekom članku: „hoće li podnijeti? — užasno — sreće je nestalo."

— Mili moj! ja sam mirna, možemo razgBovaratil! začulo se iz susjedne sobe. Glas je mlade žene bio prazan i siguran,

— Mili moj, mi se moramo rastati. Tako sam odlučila. To je vrlo teško, no još teže bilo bi, da moramo gledati jedan drugoga. Ja sam njegov ubojica. Ja sam ga ubila tebe·radi.

— Vjeročka, ta u čemu je tvoja krivnja?

AO WA