Što da se radi?

— Kakav zaključak. Bog bi znao, što li govoriš, Vjeročka, _

— Ah, kako si lukav! Hoćeš da budeštiranom, hoćeš da ti ja robujem. Ne, toga ne će biti, Dmitrije Sergejiću, razumijete li?

— Reci, pa ću razumjeti.

; — Svemu su osnov novci, kažete vi, Dmitrije Sergejiću. Tko ima novaca, taj ima vlast i pravo, kažu vaše knjge, Dakle, dok žena živi na račun muža, ona je ovisna od njeda, — nije li tako? Vi ste mislili, da ja toga ne shvaćam, da ću biti vašom robinjicom, — ne, Dmitrij Sergejić, ne ću vam dozvoliti, da budete despota. Vi hoćete biti dobrim, blagorodnim despotom, ali ja toga ne ću. No, mili moj, pa kako ćemo živjeti? Ti ćeš rezati ljudima ruke i noge, davati im gadne lijekove, a ja ću davati lekcije iz glasovira, Pa kako ćemo dalje živjeti, .

| ____ Pako, tako Vjeročka. Neka svaki brani svoju mneovisnost od svakoga, ma koliko ga ljubio, ma koliko mu vjerovao. Hoće li to tebi uspjeti ili ne će, ne znam, ali to je i prilično svejedno, Tko se je odlučio na to, taj se već i ogradio protiv sile; taj već osjeća, da je dostatan sam sebi, odriče se tuđe pomoći, ako je potrebno, i to čuvstvo dostaje, No kako smo mi smiješni, Vjeročka. Ti govoriš: „ne ću da živim na tvoj račun“, a ja te hvalim za to, Tko tako govori? .

— Smiješni smo, mili moj, — pa neka smo; što nas se liče? Zivjet ćemo, kako se nama prohtije, kako mama bude zgdodnije, Pa kako ćemo nadalje živjeti?

— Vjero Pavlovna, Ja sam rekao svoje misli o načinu našeg živola, vi ste ih porušili,

143