Što da se radi?

- Učinilo joj se, da je bolje, poštenije kazati izravno majci u lice, — ta na ulici je ne će tući. Samo će morali, dok bude dovorila, nešto podalje stajati, brže sjesti u kola i otputovati, da je ne bi pograbila za rukav. -

Takvim se načinom odigrala ona elektna scena kod dućana Ruzanova.

XXII.

No mi smo vidjeli tek polovicu one scene.

Jedan čas, — ne, nešto manje, stajala je Marija Aleksejevna, ne nadajući se ničemu sličnom, kao ukopana. Nastojala je da shvati, što lo govori njena kćer, što to sve znači, i kako to može biti. Ali to bijaše samo jedan časak; onda se trgnula, izgovorila nekakvu psovku, dok joj se kćer vozila prema Nevskomu. Marija je

Aleksejevna potrčala nekoliko koraka: — „treba kočiju, — dojavila je na pločnik: — „kočijašu!“ — „kuda zapovjedate, gospodo?” — kuda će

ona da zapovjeda? Čula je, kako je kćer rekla : „u Karavunuju“, ali se odvezla na lijevo prema Nevskomu. Kuda će dakle ona? „U potjeru za onim gadom!" „U potjeru? Recite mi gospodo kuda; kako ću tako bez cilja tjerati? gdje će tomu kraj biti?! — Marija je Aleksejevna izgubila svaku vlast nad sobom. Psovala je kočijaša, — „li si gospođo, pijana", — reče Joj kočijaš, udaljujući se. Marija Sa je Aleksejevna i nadalje grdila, dozivala i druge kočijaše, bacale se na sve strane, ucakala rukama, i napokon se zaustavila ispod neke Rkolonnade, gdje je lupala nogama i bjesnila. Oko nje se već skupila petorica ljudi, koji prodavahu razne stvarce kod kolonna Go-

164