Što da se radi?

odgovaram: „li toda neznaš, jer to li Još nije rečeno, a li znaš samo ono, što ti je rečeno; fi sam ništa ne znaš, ne znaš pače ni tođa, da sam fe početkom svoje pripovijesli uvrijedio, ponizio. Jel ii toga nijesi znao? E pa sada dakle, znaj!

Da, prve stranice moje pripovijesti dokazuju, da imam loš pojam o publici. Ja sam upotrijebio običajnu lukavost romanista: počeo šam pripovijest s efektnim scenama, koje sam istrgao iz sredine ili s kraja i sve ovio maglom. Javnosti, ii si dobra, vrlo dobra i stoša nijesi izbirljiva, ali nedosjetljiva. U tebe se ne mogu pouzdati, ti ne možeš odmah u početku odlučiti, je li vrijedno pripovijest čitati, li imaš zalio loš instinkt, taj zahtjeva pomoći, a te su dvije: ili ime autora, ili efekt. Ja ti pričam prvi puta, ti još ne možeš suditi o tom, je li ima autor umjetničkoš dara {ii imaš toliko pisaca, kojima si priznala umjetnički dar!), moj te potpis još ne bi primamto, stoga sam morao upottijebiti meku elekta. Ne osuđuj me zbog toga, sama si kriva; tvoja prostodušna nevinost prisilila me, da se latim ovakve trivialnosti.Yı No sad te već imam u svojim ru-

· kama i ja mogu da nastavim pripovijest, onako, kako se meni svidi, bez hitrme. U buduće ne će biti tajanstvenosti, ti ćeš uvijek dvadesetak stranica unapred vidjeti rasplet svakoga položaja, a za početak, da ti kažem i rasplet čitave istorije: stvar će se svršiti veselo, sa čašama i pjesmom; ne će biti ni efekta, ni uljepšavanja. Autoru nije stalo do uljepšavanja, dobra javnosli, jer njemu je uvijek na pameti, kakovu zbrku ti nosiš u glavi, koliko suvišnih patnja prouzrokuje tebi ta zbrka pojmova. Ja te žalim i sa smijehom

2