Što da se radi?

_ gleda, da mu zbilja nije potrebno... izgleda, ne, ipak se ne može flako ostaviti »miloga«, svašta se može dogoditi: bit će žedan; toliko je delikatan, da ne će htjeti nikoga buditi, dakle _ se mora bditi. No to ne smije činiti Kirsanov.« I rekla je, kako nije ništa umorna, jer danju spava, -

— Ohda mi oprostite, no ja vas odtiješito molim, da se udaljite. |

Kirsanov ju je uzeo za ruku i gotovo silom izveo iz sobe.

— Mene je zaista stid pred tobom, Aleksandar, — reče bolesnik. Igraš sad smiješnu ulogu, sjedeći noću kod postelje bolesnika, komu toša ne treba. No ja sam {i vrlo zahvalan, jer je nijesam nikako mogao nagovoriti, da me makar komu drugom povjeri, kad se već boji ostaviti me sama. |

— Kad ja ne bih vidjeo, kako ona ne može da te povjeri drugomu, ne bih dabome žrtvovao _ svoju udobnost. Sad se ali nadam, da će zaspati; ta ja sam liječnik i tvoj prijatelj.

I zaista, Vjera je Pavlovna čvrsto zaspala, čim se legla u krevet. Tri neprospavane noći same po sebi ne bi ni tako strašne bile, i nemir sam po sebi ne bi toliko izmučio. No nespavanje i uzrujavanje uz neprestani posao po danu mogli su imati ozbiljnih posljedica. Još dva, iri takva dana i ona bi obolila ozbiljnije od muža.

Kirsanov je još tri noći proveo uz bolesnika. Njega je to malo umaralo, jer je kod toga vrlo lijepo i mirno spavao, ali je opreza radi zaključavao vrata, da Vjera Pavlovna ne bi olikrila nječovu nesavjesnost, Ona je doduše sumnjala, da on spava, no ipak bijaše spokojna.

,

226