Što da se radi?

u glavi i izgubih pamet, Možete li vjerovati, Vjero Pavlovna, da se sve to dogodilo nakon moje prošlosti?

»Drugo sam jutro sjedila i plakala ne znajući, što da radim, kako da živim, Jedino što mi preostaje, to je baciti se u Nevu, Osjećam: ne mogu više raditi ono, što me hranilo. Ubijte me; umrijet ću od gladi, ali ono više ne mogu raditi. Vidite li, davno je već živjela u meni ljubav prema njemu, no pošto bn nije pokazivao nikakvoga čuvstva, nijesam se mogla nadati, da ću mu se svidjeti. I ljubav se u meni gasila, no ja nijesam ni znala, da ona postoji. No sad mi je sve jasno. Razumije se, kad takovu ljubav osjetiš, ne možeš ni misliti ni gledati drugoga izim onoga, koga ljubiš, To vi po sebi znadete. U takvom slučaju nestaje svega doli jednoga čovjeka. I tako sjedim i plačem i mislim: »otići ću k njemu, da Sa još jednom vidim, a onda ću se utopiti«, Čitavo sam jutro plakala, Najednom dođe on, zagrli me, stane ljubiti i govoriti: »Nastenjka, hoćeš li, da živimo zajedno?« Odgovorila sam, što sam mislila i stadosmo zajedno živjeti, · »To bijaše srećno doba! Mislim, da je malo tko takvu sreću iskušao. I uvijek je on u meni uživao! Koliko se puta dogodilo da se probudim i vidim, kako on sjedi s knjigom, — zatim odloži knjigu, dodje k meni, sjedne pa me gleda i gleda. Pa kako je bio skroman! Ja sam stala čitati, doznala sam, kako se u knjigama ljubav opisuje, pa sam mogla da prosudim. Uvijek je bio skroman i uvijek je uživao gledajući mene. Kakovo čuvstvo osjećaš, kad te promatra čovjek, koga ljubiš, ne mogu opisati, Kad me je

252