Što da se radi?

prvi puta poljubio, zamaglilo mi se u glavi i ja sam se pustila u njegov „naručaj, i to bijaše slatko stanje, no ipak se ne može porediti s onim drugim, Znate li, tada kipi krv, uzbuđena si, ali ti je slatko pri duši. ] u tom slatkom čuvstvu ima nešto mučnopga, teškoga, i ako je to fakovo blaženstvo, da za jedan takav čas možeš čitav život žrtvovati, Da, — mnogi i žrtvuju, Vjero Pavlovna. No sve je to drugačije od onoga što osjećaš, kad se čovjek, kojega ljubiš, naslađuje s tobom. To je po prilici kao kad sjediš sama, sanjariš i misliš: »ah, kako ga volim,« fu nema uzbudenja, ni boli, već je tako prijatno, jednako i tiho osjećanje, Isto tako, samo tisuću puta jače, osjećaš, kad se tobom nasladjuje onaj, koga ljubiš, Tako to lijepo i mirno osjećaš; srce ti ne lupa, već kuca jednako, nježno i prijatno; prsa se šire, lakše se diše. Da, to je ono najistinitije: disati je tako lahko! Ah, kako lahko! I sat, i dva prolete kao jedna minuta, Ne, nema ni minuta, ni sekunda, uopće vremena nema, Upravo kao kad usneš pa probudiš se znadeš, da je mnogo vremena prošlo, no za tebe ga nije ni bilo, I upravo kao iza sna osjećaš svježinu, bodrost i snagu, Kakovu moć imade pogled, Vjero Pavlovna! Ništa te drugo toliko ne mazi kao pogled. Sve ostalo, što sačinjava ljubav, nije ni izdaleka tako nježno kao to,

»Pa kako se nije umarao ljubeći mi ruke, oči, prsa, nogfe, i mene nije ništa bilo stid, a već sam i onda bila ista kao i sada, Znate li, Vjero Pavlovna, da se ja stidim i pred. ženskim pogledima. Moje će vam drugarice reći, kako sam sramežljiva; živim stoga u posebnoj sobi, Pa kako je čudnovato, da se nijesam stidjela pred

25)9