Što da se radi?

No ona ili nije shvatila, ono što joj je on rekao, ili je shvatila, ali joj u taj čas nije bilo do toga, Radost je ljubavi zaglušila u njoj bojazan od smrti, i ona je mogla tek da ponavlja: kako si dobar, još uvijek me voliš kao i prije,

Kad je otišao, ona je zaplakala, Sad je shvatila smisao obnovljenja njihove ljubavi: »više te ne trebam čuvati, uzaludno je. Treba barem još da se još za života proveseliš«,

I zaista se ona veselila. On je nije ni na čas ostavljao, izim u ono vrijeme, što je morao provesti u bolnici i akademiji, Tako je živjela po prilici mjesec dana, Uvijek su bili zajedno i mnogo pripovijedali o onom, što je proživio svaki od njih, dok bijahu rastavljeni; sjećahu se i prijašnjega zajedničkog života. Šetahu zajedno. i on je uzeo u najam kočiju, da se svake večeri s njem proveze okolicom Petrograda, pa da se naslađuje prirodom. Čovjeku je priroda tako mila, bijedna, prezrena, i ako vrijedna milijune i milijune, okolica Petrograda veseli, Zatim su oni čitali zajedno, igrali se, ona je pače počela učiti šah, kao da će imati vremena i da nauči.

Vjera je Pavlovna zalazila k njima i često ostajala do kasno u noć, većinom je dolazila ujutru, da zabavi Krjuhovu, kad bi ostajala sama kod kuće, Smisao dugog, strastvenog pripovijedanja Krjuhove bijaše uvijek samo jedan, — kako je Sašenjka dobar, kako nježan, i kako me voli!

XV,

Prošlo je četiri mjeseca, Brige o Krjuhovoj, poslije uspomene o njoj prevariše Kirsanova,

17 257