Što da se radi?

Njemu se činilo, da mu nijesu više opasne misli o Vjeri Pavlovnoj. On je nije izbjegavao, kad bi ona dolazila, da posjeti Krjuhovu; i poslije, kad je nastojala da ga ulješi, mnogo je razgovarala s njime. I zaista; dok je on tugovao, u njegovom svijesnom osjećanju nije bilo ništa izim prijateljske harnosti za njenu dobrotu, No — čitatelj već unapred znade smisao

toga »no«, kao što će uvijek unapred znati, O čemu će se Bovoriti, — no, posve je razumljivo, da je čuvstvo Kirsanova naprama Krjuhovoj, u vrijeme njihovoS drugog sastanka, bilo posve drugačije od čuvstva, što ga je Krjuhova sojila prema njemu, On je bio prema njoj samo raspoložen kao prema ženi, koju je negda ljubio, Prijašnja njegova ljubav bijaše tek potreba mladića da voli ma bilo koća, samo da voli. Dabome, Krjuhova mu ne bijaše par, jer oni ne bijahu jednaki po svom razvitku. Kad je on postao stariji, mogao je još samo žaliti Krjuhovu, više ništa, Nje6ova žalost za njom je zapravo vrlo brzo prošla. No kad je te žalosti nestalo, njemu se je još uvijek činilo, da tuguje: a kad je opazio, da tuge više nema, već samo USDOmena na nju, zatekao je sebe u takvim odnoša-– jima. prema Vjeri Pavlovnoj, da mu ne bijaše lahko. ;

· Mjera je Pavlovna nastojala, da da rastrese, a on se puštao posve i ne misleći na to, da on zapravo voli Vjeru Pavlovnu, Pa što je bilo nakon dva mjeseca? Ništa izim toga, da je svaku večer provodio kod Lopuhovih ili je kudagod pratio Vjeru Pavlovnu, često zajedno s njenim mužem; — još češće sam. To Je sve. No toga Je bilo suviše ne samo za njega, već i za nju.

258