Što da se radi?

dugo razgovarala s D. o tomu, kako ćemo živjeti. Kako ga volim, on me oslobađa podruma.

— Ta čitaj sve,

— Nema više ništa,

— Gledaj. I opet ispod njene ruke, iskrsnu novi reci,

— Ne ću da čitam, govori u strahu Vjera Pavlovna. Još nije razabrala, što tamo piše, no već se boji,

— Moraš čitati, kad ti nalažem.

Vjera Pavlovna čita:

»Žar ga zbilja volim zato, što me oslobađa podruma? Zar ne volim njega, već svoju slobodu?« -

— Okreni još unatrag, čitaj prvu stranicu,

»Na moj rođendan sam prvi puta razgovarala s D., i zavolila sam ga, Još ni od koga nijesam slušala takovih poštenih i umirujućih riječi, Kako on osjeća sućut prema svemu, što ireba pomoći. Kako je on uvjeren, da je sreća za ljude dostiživa, da će ona doći, da zloba i nesreća nijesu vječne, da će nam brzo svanuti novi, svijetli život. Kako je radosno kucalo moje srce, kad sam čula takova uvjeravanja od ozbiljnoš i učenoš čovjeka. On je potvrđivao moje misli. Kako je dobar bio, kad Je BOoVoOrio o nama ženama. Svaka.-će žena zavoljeti takva čovjeka. Kako je on pametan, blagorodan i dobar!

— Dobro, Okreni posljednju stranicu,

— Tu sam stranicu već pročitala.

— Ne, to nije posljednja. Okreni dalje

— Na toj stranici ne piše ništa,

— Čitaj, vidiš koliko tu piše, 1 opet se ispod ruke gošće pojaviše novi reci,

18 273