Što da se radi?
Srce Vjere Pavlovne zamre. — Ja ne ću čitati, ja ne mogu čitati,
— Zapovjedam ti; moraš,
— Ne mogu, ne Ću,
— Onda ću ti ja pročitati, što si napisala, slušaj:
»On je blagorodan čovjek, on je moj izbavitelj. Njegova blagorodnost razvija u drugom poštovanje, povjerljivost i prijateljstvo; izbavitelj je nagrađen zahvalnošću i odanošću. To je sve. Njegova je narav možda naglija od moje. Kad uskipi krv, njegovo te milovanje pali. No ima i druša potreba, potreba tihog i trajnoš milovanja, potreba slatko drijemati u nježnom
čuvstvu, Znade li on za to? Slažu li se naše ·
prirode, naše potrebe ? On je spreman umrijeti poradi mene, kao i ja poradi njega, Je li to dostatno? „Sačinjavaju li njegov život misli o meni? Sačinjavaju li moj život misli o njemu? Ljubim li ja nješa onakvom ljubavi, kakva meni treba? Prije. nijesam poznavala potrebe nježnoš i tihog čuvstva, — ne, moje čuvstvo prema njemu nije« ..
— Neću dalje da čujem! Vjera Pavlovna bijesno odbaci dnevnik, — Ti gadna, zla ! Ja te nijesam zvala, Odlazi.
Gošća se smije tihim i dobrim smijehom. —
Da, ti njega ne voliš. Te su riječi tvojom rukom
_ napisane,
Proklinjem te.! Vjera se Pavlovna probudi s tim usklikom, i brže no što je mogla osvijestiti se i shvatiti,
da je to san, i da se sad probudila, skoči i otrči,
274