Što da se radi?

— Mili moj, zagrli me, zaštiti me! Strašno sam sanjala ! Ona se privija uz muža : — Mili moj, miluj me, budi samnom nježan i zaštiti me!

— Vjeročka, što je s tobom? — muž je grli, — Ti drhćeš, Muž je ljubi, — Ti imaš pune oči suza i hladan znoj na čelu, Bosa si trčala po hladnom podu, mila moja. Ljubim tvoje nožice, da se brže ugriju,

— Da, mazi me, spasi me! Sanjala sam gadan san, Sanjala sam, da tebe ne volim !

— Mila moja, to koga ljubiš, ako mene ne ljubiš, Ne, to je prazan, smiješan san!

— Da, ja tebe ljubim, no samo me miluj i ljubi, Ja tebe ljubim, ja tebe hoću ljubiti,

Ona se čvrsto privija uz muža, grli ga, i umirena njegovim milovanjem, tiho usne ljubeći ga,

~

XIX,

Toga jutra nije Dmitrij Sergejić morao zvati ženu k čaju. Ona je ovdje, stisnuvši se uz njega, spava, On je promatra i misli : »što se to s njom dogodilo? Što ju je prestrašilo i otkuda njoj takav san?«

: — Ostani ovdje, Vjeročka, donijeti ću ti čaj. Nemoj se dizati, druže moj, ja ću ti pomoći, da se umiješ u krevetu.

— Da, ne ću se dignuti, ležat ću, ovdje mi je tako lijepo, Kako si pametan, mili, kako te volim ! Eto, oprala sam se, sad mi možeš dati čaja, Ne, najprije me zagrli! Vjera Pavlovna dugo ne pušta muža iz zagrljaja. — Ah, mili, kako sam smiješna ! Kako sam dotrčila k tebi! Što će sad misliti Maša? Ne, mi ćemo zatajiti

<

275