Što da se radi?

pred njom, da sam se ja kod tebe probudila. Donesi mi ovamo odijelo. Miluj me, mili moj, miluj, ja hoću da te volim, ja moram ljubiti. 'Ljubit ću te, kako još nijesam !

Soba je Vjere Pavlovne prazna, Vjera Pavlovna više ne taji pred Mašom, da se preselila k mužu. »Kako je nježan i dobar moj mili, a ja sam mogla pomisliti, da ga ne volim. Kako sam smiješna !« -

— Vjeročka, sad si se ti posve smirila, Reci mi, što si ono sanjala neki dan? ·—

— Ah, sluposti! Sanjala sam, kako sam tebi rekla, da me suviše malo miluješ. No sad mi je već dobro. Zašto mi nijesmo uvijek tako živjeli? Onda ne bih bila vidjela toga gadnog, strašno8š sna, Ne ću da ga pamtim.

— Da, no bez njeđa, ne bi se bio ni naš život promijenio, |

— Istina je. Vrlo sam zahvalna onoj gadnoj, no ona nije Sadna, dobra je.

- __- Tko je ta »ona«, Zar imaš izim stare ljepotice još i novu drugaricu ?

— Da, još i novu. Došla je k meni neka žena s glasom, koji očarava, i divnim rukama. Ah, kako je prekrasna! No samo sam ruku vidjela, jer se ona skrivala iza zastora, koji sam vidjela pored moje postelje. Svoju sam postelju zato ostavila, jer sam na njoj to sanjala. Ta mi je žena pjevala o ljubavi i govorila mi je, što je ljubav. Sad sam shvatila, mili moj, Kako sam bila glupa, nijesam toga shvaćala; bijah djevojčica, luda djevojčica.

; Mila moja, anđele moj, sve u svoje vrijeme. I ono, kako smo nas dvoje prije živjeli, — i ono

x

276.