Što da se radi?

je dospio da napiše i da preda Maši ceduljicu za Kirsanova u slučaju, ako dođe. »Aleksandre, nemoj dolaziti neko vrijeme, nema ništa OSObitoga, ali treba odmora«, FPreba odmora i nema ništa osobitoša — lijep izbor riječi, Kirsanov je došao, pročitao ceduljicu i rekao Maši, da je samo po nju došao, da sad nema vremena i da će se vratiti, kad obavi posao.

Veče Je prošlo mirno, Polovicu vremena je Vjera Pavlovna sjedila tiho sama u svojoj sobi, odašiljući muža, polovicu vremena je on sjelio pored nje te je mirio uvijek istim riječima, dabome više svojim mirnim i jednakim glasom, koji ne bijaše veseo, ali ni tužan, koji je izražavao neku zamišljenost, kao i lice. Vjera Pavlovna, slušajući taj glas i gledajući to lice, stade misliti, da tu zaista nema ništa važna, da Je ona zamijenila snatrenje s velikom strasti, da će to za nekoliko dana bez traga proći, Ili je mislila, ne niie mislila, već Je osjećala, da nije tako, Da, to nije tako; ne, tako je, tako, tvrdila je ona; i sve više vjerovala, da Je zaista tako, Da, misli, da |e tako, kako da ne misli, kad sluša taj tihi, jednaki Slas, koji dokazuje, da nema ništa važnoga. Mirno je zaspala, uspavana tim glasom; spavala je čvrsto, mije joj dolazila gošća, a probudila se kasno, osječajući se čilo,

XXIV,

»Najbolji lijek protiv raznih misli je rad, mislila je Vjera Pavlovna posve opravdano. Provodit ću čitav dan u atelieru, dok se izliječim, To će mi pomoći,«

303