Što da se radi?

Čitav je dan provodila u atelieru. Prvi se dan uistinu dosta rastresla, drugi se umorila, no malo rastresla, a treći se u Opće nije rastresla, Tako prodje nedjelja dana,

Borba bijaše teška. Boja lica u Vjere Pavlovne bude blijeda, „Izgledala je ali posve mirno, nastojala je da bude vesela, i to joj je polazilo za rukom. No i ako nitko nije mogao ništa primijetiti, i ako se bljedilo moglo pripisati. kakovom malom neraspoloženju, Lopuhov se nije mogao varatL No on je i onako sve znao, nije mu ni trebalo sledati,

= Vjeročka, poče, nakon nedjelje dana: mi živimo ispunjajući slaru poslovicu, da je postolar uvijek bez cipela, ı da krojaču uvijek ružno odijelo stoji. Mi učimo druge da žive prema zakonima ekonomskih principa, a sami ne umijemo tako svoj život udesiti. Jedno se veliko kućanstvo bolje isplaćuje negoli nekoliko malih, je li? Ja bih želio primijeniti to pravilo u našem kućanstvu. Kad bismo mi s kime stupili u zajedničko kućanstvo, to bismo i mi i oni dotični gotovo. polovicu svojih iroškova prištedili. Ja bih mogao napustiti te proklete lekcije, koje su mi tako odvratne, jer bi nam dostajala plaća, što je dobivam u tvornici; odmorio bih se, bavio bih se znanstvenim radom te napravio karieru. Treba samo naći ljude, s kojima bismo se mogli složiti. Što misliš o tom?

Vjera Pavlovna je dugo promatrala muža onim istim pogledom, punim gnjeva, kako sa je gledao Kirsanov u dan teoretskos razgovora. Kad je svršio, njeno je lice plamtilo.

304