Što da se radi?

jala tvoje sopstvene. Ti si ih slušala od nagle, pokvarene lrancuskinje, koja vuče za sobom ljubavnika, kao da joj je sobarica, radi od njega sve, što hoće, pa ipak, čim dođe k sebi, priznaje, da nema svoje volje, da mora prisiljavati sebe, da je to teško, — zar njoj, koja živi s onim dobrim, delikatnim Seržem? — pa ipak kaže: „i meni su, prem sam opaka, takvi odnošaji odvratni." Nije sada teško nabrati se takvih misli, kao šlo su tvoje, Vjeročka. Ali drugi ih ne primaju k srcu, dok si ih ti primila, — to je lijepo, ali nije čudno, Kako da bude čudno, što hoćeš biti slobodnim i srećnim čovjekom? Takva želja nije vratolomno otkrivanje, nije junački čin.

Nego čudno je, Vjeročka, što ima ljudi, koji nemaju takvih želja, već posve druge. Njima će se učiniti čudnima misli, s kojima ti, moj drug, ideš na počinak. prvu večer svoje ljubavi; da od misli o sebi, o tebi milom, o svojoj ljubavi prelaziš na misao, da svi ljudi moraju biti srećni, i da to treba što prije ostvariti. Ti me znaš, da to može biti čadnovato, a ja znadem, da to nije čudno, već jedino prirodno i jedino

čovječno; upravo čovječno, —v „Ja osjećam zadost i sreću” znači _ „želimyda svi, ljudi budu veseli i srećni“ — to je ljudski, Vjeročko ;

te dvije misli su jedno te isto, 1i si dobra djevojka, ti nijesi glupa, ali oprosti mi, ja u tebi ne vidim ništa osobita, Može biti, da je polovica sviju onih djevojaka, koje sam poznavao i koje poznajem, a može biti, da je više od polovice, — nijesam brojao, mnogo ih je, — poput tebe, a nekoje su pače i bolje; oprosti mi. Lopuhovu se čini, da si ti neobična djevojka, no tomu se mije čuditi, ta on te je

92