Student

Veze koje ne iščezavaju

Piše Vlada Mitrović, spoljno politički urednik Radio Beograda urednik »Studenta« 1946—50

ReC je o jednom sećanju, a svako sećanje izborano je neujednačenim linijama. Ne • kt događaji ostaju kao odliveni u metalu, izvajani. Јег, Ijudi zaboravljaju samo ono što ne vredi da se рашti ili što ne shvataju. Kažu, »Student« je ogledalo undverzitetsko-g života. I makoliko ta oeena mogla da bude jednostrana, ona sadrži puno elemenata istine. Sve rnene, sva studentt":a strujanja zabeležena su: i vreme kada su se gradile pruge, obnavljala zemlja, prvenci petogodišnjdh plano va. I doba kada su se skidale koprene, borilo protiv hladnog formalizma, protiv sitničarstva, jednoličnosti, 'teometriske pravilnosti. I trenuci istoriskog preloena 1948-me, postojanosti i doslednosti jedne herojske bor be jednog herojskog naroda. Zivot Je bio bogato izvezen багаша i stalno je zbacivao staro ruho... Generacdje su se smenjivale, ali njihove preokupaсГо imale su obeležja u osno>vi istih stremljenja. Da 11 ie. onda, moglo biti đrukčije i u redakciji »Studenta«? ... Uslovl za rad u „Stuđeu*u“ nisu uvek povoljni. 1946-te 47-me redakcija je smešte«a u dva mala odeljenja na fakultetu. 1947-me do •9-me nešto se „proširila" na ТећпДбкој vellkoj školi. 1949-te opet se sell, tama gde je sada. Kroz ređakciju prolazi mnogo Mudi. јег to je „zađuženje", a 'nkustvo se stiče Cestim ~udaranjem plave o zld“. Mnoge staze su bile nelspitane. Sastancima ređakclje prisustvuje 1 po 79-saradnika, a postoje „rubri.koje- su danas sasvim ISčezie. Tiraž. zavisl ođ raznih bkolnajveči Je bio, ako se varama. oko 15 hiljađa gođine 1948—49. Mogu se navestt JoS mnogl zanimljivi podaci kojl bi upotnunili sliku o jedncj istoriji, čiju je osnovu kada se radl 0 sarađniclma uvek Clnlo dvoboj između knjiige 1 pravovremenog Izlaženja lista, dilema koja Je srušila neke, a!i uzdiala mnoge. Bilo je usputnih sanutnika kao što ih ima svugde 1 oni su, putem kontrasta uve''nvali Cast onima štc» su ostajali. Mnogi Clanov! redakcije đanas su lekari, profesori.. pravnicl, ekonomisti, mlađi nauCni earadnici. Za njflh je гад u „Studentu“ epizoda. Mnogi članovi, pak, poevetill su se novinarstvu. Za njih je rad u „Studentu" Istorija, životnl trenutak, raskršće na kome su onl izabrali svcj poziv, profesiju. „Stuđent" Je Cesto tako B shvatan: kao izvor novinarskih kadrova. Da U je onda neobično ako danas u svim glavnlm pronagadnlm ustanovama sretnete fizionomlJe koje su svoju karliem jioClnjale u studentskom listu. Njihcn r e potpise nalazite u „Borbi", „Poffiticl", ..Vjesnlku", „Oslobođenju", „Novoj Makeđonlji". njih verovatno katkađa slušate preko jugoslovenskih radio stanica, njihove Clanke Citate u raznim Cašopisima. Oni se i sada, s vremena na vreme, nalaze i provode prijatne Casove sećajući se sti*dentskih dana, jc’S uvek svežrih uspomena, Cudnih nemira, tananih veza koie nikađ ne iščezavaju, epizođft Ciia trajnost ne dolazl u pitanje. v'zimam slobodu da jeđnu taikvu ispričam. Noć uoči »preloma«. U redakcijl na Tehničkoj velikoi školi seđe svi »glavni«. Ceka se samo sportski materija'l. Uredm'k, drug Laza Martinović, fi sađa vodi sportsku redakciju »Borbe«), naglo. i smrknuto otvara vrata. U ргоdomim oćima neki nemir: »Prevaren sam, nemam ni slova! Ono što sam poručio, nije napisano. Više ne nogu neću da radim!« Reči padaju mimo njegove voIje, јег nije pripadao Ijudimu koji uvek sebe mogu čudesno đa savlađaju, madi je okolinu osvajao đobroćudno jednostavnošću. /rata su opet tresnul >, izgubio se u tminl... Cutali smo i čekali čekal’ nje gov povratak. јег smo znali ва će se vratiti, noći dugo se nisu. gasila svetla u ređakciii. Gru-

pa redaktora sa urednikom sportske strane isprobavala je svoje sposobnoati i na ma terijalu kome nije baš bila vična. A sutradan, na prelomu lista, drug Laza je rr.ašući otiskom sportske strane dobroćudno hrlio hodnicima štamparije »Rad« i razigrano horio svojim basom: »Zar ovo nije najlepša strana »Studenta«?

Problem koji čeka rešenje

NEMINOVNA REORGANIZACIJA NEKIH VANŠKOLSKIH GRUPA NA FILOZOFSKOM FAKULTETU Već duže vremena se po aulama filozofskog fakulteta govori o vanškolskim grupama, postavljaju se razna pitanja na koje odgovore daju više nepozvani nego pozvani. Više puta su se u to umešali i neki beogradski listovi (»Ve černje Novosti«, »Republika«) i tako doprineli da to postane problem iako u suštini nije. Na filozofskom fakultetu postoji više vanškolskih grupa. Mnoge od njih već imaju svoje standardno mesto u sistemu studija. Pitanje je kakvo je mesto u društvenom životu samo za dve gru pe za grupu jugoslovenske i Svetske književnosti i grupu istorije i teorije svetske književnosti. Ove grupe, takođe vanškolske, imaju niz nerešenih pitanja, što je povod da se zamisli zašto su osnovane, sa kakvim ciljevima i kakve će imati koristi društvo od njih. Konsultacija sa profesorima Filozofskog fakulteta nije dala naročite rezultate, zvaničnlh izjava nema. Ali primetno je da je za osnivanje ovih dveju grupa postojao naučni razlog da bi se

u potpunosti razumela nacionalna književnost, potrebno je poznavanje i svetske književnosti. Slične grupe postoje i na fakultetima ostalih zemalja, čija je književnost mnogo starija i bogatija od naše. Zamisao je bila dobra, ali je njeno ostvarenje uprav Ijeno na pogrešan put grupe su proglašene vanškolskim, U javnost su, iz ko zna kakvih izvora, propuštene izjave da se novim grupama spremaju budući publicisti, novinari, režiseri, bibliotekari, i diplomate. Svakako primamljivo i za ambicije mladog čoveka veoma interesantno, tako da je priliv na ove grupe veliki... Ali, tu su i teškoće. Nemamo toliko listova da bi se u njih kao novinari svi završeni studenti zaposlili. I, daIje. Ko garantuje da će se sa diplomom ove grupe biti dobar novinar, јег zato treba nešto više treba imati naklonosti i smisla. I, ne znači da jedan pravnik, recimo, koji ima smisla za novinarstvo ne može, zato, biti novinar. Onda, da li je diploma dovoljna kvalifikacija da neki završeni student bude

diplomata? Kakva је perspektiva grupe? Gde će oni koji nisu talentovani ili ima ju manje smisla? Gde će dekanat uputiti svog stipendistu sa kpjima ima sklopljeni ugovor? ! tako dalje. To nisu jedina pitanja... Sta onda raditi? Jedan predlog. Grupe bi trebalo učiniti i školskim. Recimo: XI grupa. Diplomski je na toj grupi isti kao i kod školske grupe južno slovenske književnosti. Razlika je u tome što školska grupa ima istoriju jezika, lingvistiku, gramatiku i staroslovenski jezik, vanškolska umesto toga ima dva strana jezika, estetiku ili istoriju umetnosti, kao i opširniji kurs svetske književnosti. Ne bi li, možda, bilo moguće spojiti školsku i vanškolsku grupu, na toj novoj grupi rrtogle bi se stvoriti varijante, naravno školske. Jeđna bi bila jugoslovenska knji ževnost sa jezičkim predmetima (lingvistika, gramatika itd.) a druga, isto jugoslovenska književnost, samo u“ meštb ježičkih predmeta, tu bi bila estetika, svetska knjl »• »ihTsst i sK .. Dalje, XVI grupa. Njoj bi se mogao dati karakter grupe društvenih nauka. I to samo u smislu boljeg razumevanja svetske književnosti koja bi dalje mogla oslati diplomski ispit. Ne bi bilo suvišno ako bi se na toj grupi proučavala istorija filozofije, dijalektički materijalizam ili eventualno i socio logija... Ovih nekoliko činjenica ukazuju na put kojim bi se moglo poći pri rešavanju ovih pitanja koja, bar kako sad izgleđa, nemaju mnogo sreće.

Над првим бројем „Народног студента"

Тако се почело

„Обраћам се теби, омладино Југосравије, да будеш иосилац радног одушевљења, да будеш пример упорности и самопожртвовања у изградњи наше земље , као што си била пример у четверогодишњој борби за слободу с воје земље, као што си у прошлој 1945 години била пример у \ на ебиови земље. , ‘ маршал тито i

Ова Титова је постала девиза „Народног студента“, органа студежгске омладине Београдског укиверзитета, када ое после ослобођења поново почео да налази места по студентским домовима, факултетима, лабораторијумима, чувајући светлутрадицију предратног „Студента“, који је излазио у време када су први родољуби трунули по главњачама у Сремској Митровици, Ади Циганлији и Вишеграду. „Народни студент" јепонео дух сгудентске омладине изражен на демонстрацијама, у крви проливеној на београдским улицама, у акцијама шланских добровољаца, а један од првих његових задатака је био васоитаваше студената у смислу чувања и продубљивања тековина народно ослободилачке борбе. На страницама првог броја нашле су места многи прилози као чланак под насловом: Народна студент ска омладина говор дру-

гарице Bepe Ковачевић, претседника НСХ) Београдског универошета. О нашим задацима, Београдстш универзитет у прошлости и садашњости из предавања ректора Београдског универзитета др Стевана Јаковљевића, одржаном на београдском радију 19-П-1946 године 8 март Међународни дан жена. Непријатвљима нема мјеста ua Универзитету („Народна студентска омладина јепоставила себи задатак да из своје средине избаци све непријатеље, све оне који су до рата, за вријеме окупације нарочито, и по ослобођењу радили против народа и његовог напретка, сарађивали са оокупатором и издали овој народ, који су својим радом упрљали част и достојанство поштеног човека и којима је народ већ одузео основно грађанско право право гласа“). Члаиак посвећен годишњици смрти Мир ка Срзетића, који је после предизборне кампање на којој су „орнасовци" уз помоћ наоружа них агената

делили летке био ухапше« и одведеи у вжпеградски логор са још двојицом свих другова, где је и погинуо. Затим: Осврт на наше приредбе и зидне новине. О утиетности из предаваша Јована Поповића, одржаног на отварању дебатног клуба студената Академије ликовких уметности; Историја народне власти у Југославији нови предмет на Правном факултету. Сви ти прилози, а имиоги други коге нисмо поменули, пошли су утабаном стазом традиција предратног „Студента" отварајући његову другу етапу, 'етапу „Народног студента". Ј.

Pismo iz Indije Josipa Franića urednika »Studenta« 1953

Dragi drugovi Primio sam danas vaše pismo u kome ste tražili da vam pošaljem nešto za jubilarni broj »Studenta« povodom desetogodišnjice posleratnog izlaženja. Meni je zaista žao što je pismo stiglo kasno i što je time propala mogućnost da se i ja pridružim saradnicima lista prilikom ove proslave. Beogradski studenti imaju mnogo razloga da budu ponosni na svoj llst. Ja sam sticajem okolnosti obišao nekolicinu stranih zemalja, ali nisam naišao ni na jednu studentsku organizaciju koja bi tako postojano izdavala i negovala svoj list i čiji je list za čitav niz godina, često pula veoma burnih i teških godina, zastupao tako dosledno prave interese omladine, kao što je to radio i radi beogradski »Student«. Brojeve koje mi vi šaljete čitam sa interesovanjem i uživanjem, a moji indiski prijatelji su više nego jednom skupljali obrve kada bih im ja kazao da je to list studenata i d a se štampa nedeljno. Ja se pridružujem vama u redakciji, kao i ostalim studentima Beogradskog univerziteta, u proslavi desetogodišnjice njegovo g poslreratnog izlaženja. Sa srdačnim pozdravom

Josip Franić

JOSAP FRANIČ

PRVI USPESI

Diplomirani studenti na poslu

Suzbijena epidemija. Od bijanje specijalizacije. »Naš« čovek

Na dvadesetpetom kilome-v_ tru od Valjeva nalazi se Kamenica. Obgrlila su je brda, a vidici su stešnjeni planinama. Nekoliko hiljada stanovnika, Kamenica ih toliko ima, živi jednim posebnim životom koji ne zna za električnu struju, voz i lekara. Svake zime, zbog loših puteva-naročito, Kamenica bude otsečena. Autobus koji je veže sa Valjevom i ne kreće, a u najboljem slučaju ostaje zatrpan negde na putu čekajući volove koji će odvući natrag. Tako je bilo I ove zime, samo sa još jednom teškoćom pojavila se i epidemija šarlaha. Preko stotinu đačića osnovne škole i odojčadi pretila je smrt ili trajna nesposobnost, pošto se nisu mogli prebaciti do najbliže bolnice u Valjevo. Ali našao se izlaz. Kroz smetove i snežne nanose u Kamenicu je došao lekar, po četnik Zivorad Tašić. Nije imao vremena za snalaženje. Nije bilo ni prostorija, pa ni najpotrebnijih instrumenata. Ni vremena nije bilo, a nije se smelo čekati. U jed noj maloj sali, ranije je tu bila kafana, smestio se novi lekar, mladi početnik i počeo sa radom. Nekim džakovima pregradio je prostoriju i dobio čekaonicu. U drugom delu imao je samo sto i stolicu. Ništa više. Ali to nije obespokojilo mladog Tašića. Mladi lekar, zajeđno sa vlastima i masovnim organizacijama, pristupio je suzbijanju šarlaha. Formirao je ekipe za pronalaženje obolelih, spremio izolacioni centar i počeo sa lečenjem. Uspeh, naravno, nije izostao. Epidemtja je suzbijena. Njen poraz je utoliko većf, što nije imala nijednu žrtvu. Sva deca su izlečena. Kamenčani, inače nepoverljivi, ovoga puta su bill drukčiji. Počeli su odmah ceniti svog lekara i raspitivali se o njemu. Nije prošlo mno go vremena, a saznalo se da je doktor Tašić odbio da ide na specijalizaciju, samo da bi otišao u selo, koje već devet godina nema lekara. Zato su ga Ijudi iz Kamenice i počeli voleti. Nepoverenje je zamenjeno poverenjem. I nije retkost Cuti Kamenčane da u kafani ili na nekom drugom mestu kažu: »Baš je novi doktor naš čovek« ...

М. Jevtić

5

UNIVERZITETSKA HRONIKA

студент

REDAKCIJI „STUDENTA« Beograd U Interesu tačnog obaveštavanla Citalaca i javnostl uopšte, molimo da objavlte sledeće saopštenje: U listu »Student« od 14 januara 1956 godlne objavljen je sa potpleom »Iz Pedagoške katedre fllozofskog fakulteta u Beogradu« napris »Kakvu Je ulogu uzeo na sebe Izvršni odbor Pedagoškog društva u svom godišnlcm Izveštaju za skupštinu Odgovor na prolzvoljne tvrdnje o Pcdagoškoj katedri«. Pored nasjova, Redakcija »Studenta« је 1 u uvodnoj napomenl istakla da Je ovaj napis primila »od Pedagoške katedre filozofsko<r fakulteta«. Kao ćlanovl Katedre za pedagogiju filozofskog fakulteta dzjavIJuicmo da pomenuli napis nije akt Katedre, јег nl na jeđnoj” od nienlh sednica nlje bilo reči o pitanjima o kojdma se govori u napisu. Ižjavljujemo da је gornji napls objavjjen 1 bez našeg znanja 1 bez našeg ovlašćenja. 10 februara 1956 god. Beograd Clanovi Katedre za peđagogiju' Dr. Dušan Jovanović Svetomir Ignjatovlć Bosiljka Gllgorijević Tihomir Vulović Vladeta Tešlć 'fikola Potkonjak ovan Đorđević Примедба редкције У вези са горњом исправком, Редакција је дужна да читаоцима da следеће обивештење: Чланак о коме је реч донео је Редакцији „Студента“ Др. Владета Грујић, доцент Универзитета м члан Педагошке катедре. Испод чланка стајао је потпис: „Из Педагошке катедре Филозофског факултета у БеоградуНесумњајући у тачност тога навода, Редакција је из подужег чланка објавила само један краћи део који је од интереса за студенте. Каснијим проверавањем, међутим, утврђено је да чланак није износио став Педагошке катедре, већ само њеног шефа д р. Слободана Поповића и доцента др. Владете Грујића, који су с амовољно. без консултовања Катедре, послали нашој РедакциЈи чланак са горњим потписом.

5