Svet

AKO SE UBRZO NE SKINU SANKCIJE, INFLACIJA ĆE PONOVO PODIVLJATI!

Dr PETAR ĐUKIĆ ekskluzlvno za "Svet" analžzlra ekonomske mere

r Petar Dukic. profesor na Tehnološko-melalurškom fakultetu u Beogradu. spada u plejadu mladili jugoslovenskih ekonomista koji su"po pravilu veoma kritični prema tekućoj ek- ouomskoj politici. Neki od njegovih kolega tvrde da je čak postojao i scenario za "organizovano übistvo dinara" tokom 1993. i početkom 1994. godine, da bi se nakon toga revittuizovale ujegove osnovne funkcije i obezbedio porast elementamog standarda, a sve to samo da se obezbedi neka politička podrška. "Ja, ipak, ne verujem u takvu teoriju apsolutne zavere, mada smatram da su oba perioda, i pre i posle uvođenja novog dinara i stabdizacionog programa, iskorišćena za velike transfere” - kaže za "Svet" dr Petar Đukić. "Velikih transfera bilo je naročito u 1993. pa i 1994. godini, ali se takođe dešavaju i danas. Svi koji u banci mogu da za 100 dinara kupe 100 maraka, a nekima to zahvaljujući vezama i poznanstvima uspeva, praktično su u dobitku, dok gube oni koji marke moraju da kupuju na crnom tržištu. To, naravno, važi i za preduzeća jer samo odabrana mogu od drzave da dobiju saglasnost za uvoz i kupovinu deviza po zvaničnom kursu", precizira Đukić. Ou naglašava i da današnji transferi ne mogu da se uporede sa onima iz perioda hiperinflacije i na samom startu stabilizacionog programa kada su devize od" građana "isterivane" zbog nemaštine. U zatvorenoj privredi i uz nedostatak deviza država je izmislila način kako da devize uzme od građana, naglašava Đukić uz opasku da je naša država lironično deficitarna u poslednjih 20 godina. Samo u uekoKko godina ostvaren jc 'i,:. cit u platnom bilansu, pa zbo ■■ hm nične deficitarnosti ovom soicmu je potrebna koncenlracija dovi/a. Drugi je prohlem šlo je dmar ioš uvek mekan novac i šio nikad.i ue možete biti sigurui da sc sa islom količinom dinara za mešec-d\a može obezbediti istakupovna mod a u dužem periodu da se i ne govori, ističe naš sagovomik, Ključnu stvar u lancu različitih scenarija ili, bolje rečeno, različitih faza jednog istog scenarija, po Đukičevim rečima, predstavlja preokret nastao 24. januara 1994. godine, Od aprila 1992. godine, odnosno od svog nastanka SR Jugoslavija je uvek živela pod sankcijama, podseća Đukić uz napomenu da je sve vreme privreda bila "zatvorenog tipa", sa svim problemima nasleđermn iz perioda realsocijalizma. sa raspadom tržišta, velikrm javnim troškovima zbog rata i velrkog broja izbeglica, sa velikim problemima u platnom bilansu. Uz sve to. izvoz je zbog blokade znatno otežan, a uvoz duplo skuplji nego u normainim uslovima. Da nevolja bude veća, i nosioci ekonomske politike su u proteklom periodu vukli različite poteze, često međusobno kontradiktorne. Sve do 24. januara 1994. vođena je ekonomska politika u kojoj je sve bilo nemoguće. Nemoguce je bilo stabilizovati novac, nemoguče je bilo smanjiti javnu potrošnju, nemoguće je bilo obustaviti iuflaciju, a to su sve javno govorili i političari, predsednici sve tri vlade, guverner Narodne banke Jugoslavije, tako da je njihov cilj bio da se napravi jedan scenario preživljavanja pri čemu je borba protiv inflacije potisnuta skroz u drugi plan, podseća Đukič naglašavajuci da su socijalni problemi bili u tom periodu direkt no povezani sa štampanjem novca bez pokriča. Njihova ftlozofija bila je: "Ako se ne emituje novac, gotovo je, propali smo, narod nece izdržati, ne&mo moči da izdržavamo Krajine, izbeglice, ne možemo da preživimo blokadu". Model je. dakle, bio da inflacija mora posto jati. Odjednom, 24. januara 1994 godine stupa na scenu tiovi, potpu no suprotan scenario i sve ouo što je ramje, navodno, moralo da se ra di (održavanje kakve-takve socijal

iio ravnoteže kroz primarnu emisiju. inflatorno finansiranje Vojskr Jugbslavije, Krajina, javue potroš uje, život j>od blokadom), sad.i postaje nevazno, a u prvi plan eko uomske politike izbija novi dlnar. stabilizacija valute, njegova kon vertibilnost i život bez inflacijc, ističe Đukić i dodaje da je tada obećavano da ćemo imati valutu koja će biti čvršća i jača i od svet skih valuta, kao što su marka ili do lar. To je bilo protivurečno, jer su očigledno uasleđeui svi raniji prob lerai (Krajine, izbeglice, sankcije. nepovoljno eksterno političko stauje bez ikakve podrške i stranos kapitala) a stvorena je atmosfera da lo što se predlaže, mora da se spro\ cde. Srećom, to je i uspelo, ali je kolega Mlađan Dinkić dobro opisao kako je to uspelo, kaže ĐuMć. Prikupljene su i centralizovane de\ize za početak programa. životni staudard je bio na samom dnu, bo Ije rečeno, duboko u blatu, tako da su početni rezultati bili zagarantovani. Veliki broj Ijudi je upozoravao da su efekti preduzetih mera vrlo kratkoročni. "U tom periodu izgleda da je zaista jedim model za revitalizaciju dinara bilo njegovo vezivanje za marku i fiksiranje kursa, ali najavljeno pretvaranje interne u eksternu konvertibilnost, priče da će dinar važiti kao sredstvo plaćanja i u Americi, Nemačkoj, Itallji ili Francuskoj, bila je samo marketuiška promocija novog dinara, ističe Đukić. Po njegovim rečima, prvi pozitivni rezultati obezbeđeni su i stoga što je stari dinar izgubio sva svojstva novca, izuzev što je služio za pokriće nekih elementamih javnih rashoda. Lični dohoci i akumulacija pali su na najniže grane, amortizacija je (xitpuno nestala. Sve se, zapravo, preselilo u tokove sive ekonomije. Gotovo svako preduzeće je imalo cme devizne fondove iz kojih su se isplaćivale i zarade radnicima, sva roba nabavljala se isključivo za devize, a dinar je služio samo kao paravan pred državom. Ne može se rcći da mi tađa nismo imali uik:ik\ii proizvodnju, kao što danas tvrdi gu\cnic.r A\ramović, vcc jc > i u) "svc bilo u sferi sive ekonoiiiijc., kategoričan je naš sagovoruik. Uostalom, seljaci su u 1993. proizveli gotovo i&tu količinu robe kao i lane, jer su znah da kilo krompira košta pola marke, i to je tako i bilo. Cena svih roba bila je definisana u stranoj valuti. Najproblematičnija stvar u tom prvom periodu kada je pmžena jedna "nota života" bio je povratak poverenja u novac, lagano oživIjavanje regularnih tokova ekonomije. Legalizacija sive ekonomije dobrim delom je izazvana rigidnim pravnim propisima, a sve to stvorilo je privid da je proizvodnja lane povećana u odnosu na 1993. godinu. Jednostavno, mnoge transakcijc koje su se 1993. obavljale ilegalno sada su prešle u legalne kanale, jer veliki broj preduzeća nije smeo da drži paralelne račune. Svemu je pogodovalo i održavanje inteme konvertibilnosti u prvih sest meseci i dok su cene mirovale, a za dinar se u bankama mogla kupiti marka, sve je nekako funkcionisalo. Tokom leta došlo je, međutim, do "Kopernikanskog obrta", a očigledno su i tvorci programa bili iznenađeni prvim rezultatima i uspesima, pa su požurili da idu dalje u nove uspehe, ali se ispostavilo, kao u pričama, da revolucije jedu svoju decu. Tako i oni koji su napravili monetarnu revoluciju, želeći mnogo više, slušajući očito samo hvalospeve i uljuljkujući se u samodovoljnosti, napravili su greške, smatra Đukić. Komentarišući prelazak sa obaveznog deviznog ili zlatnog i na takozvano robno pokriće za emisiju dinara, sagovormk "Sveta" podseća da nijeđna zemlja danas nema novca koliko ima deviza i zlata, ali je pitanje koliko taj novac ima ekonomsku snagu. Ako se kruni njegovo "ekonomsko pokriće", sledi inflacija, i to je signal da novca ima previše u opticaju. Stalno se baratalo sa nekim ciframa po kojima učešće novčane mase u društveuom proizvodu nije premašilo optimalne granice, ali sve vreme je bilo jasno da se može vratili samo

polinma oiiobrenili kredita, cetvrlina je reprogramirana, ostatak je praktično pokionjen. U situaciji u kojoj se uovac nekome poklanja, ne može se na dugi rok računati na stabilnost monetamog sistema i valute. Sasvim je normalno da u takvom slučaju dođe do inflacije. Očito je, dakle, da postoje kredrtni uzroci inflacije, a postoji i inflacija tražnje zbog relativno visokili dohodaka koji su prouzrokovali dodatnu tražnju za devizama ili robama. Đukić kategorično tvrdi da se ničim ne može osporiti činjenica da su sve nestabilnosti na tržištu posledica povečane novčane mase. Proizvodnja nije mogla da podmiri 10 puta povečane plate, jer je dostigla svoj plafon i zbog sankcija, ali i drugih, naročito strukturnih ograničenja u privredi, a na tom planu se ništa nije uradilo. Od prvobitnog_ programa se prilično odstupilo, jer je bilo planirano da se u prvih šest meseci ne samo revitalizuje novac več je guverner Avramovič obečao da če oid marta do juna 1994. godine da se reši i problem stare devizne štednje, najavljeni su i javni radovi, kao i stvaranje uslova za veči priliv stranog kapitala u zemlju. Ništa od toga nije urađeno, kaže Đukič uz opasku da nije ni moglo. Bilo je, doduše, neldh pokušaja da se reši stara devizha štednja, ali je na kraju Avramovič to pitanje vezao sa problemom Dafiment banke. Očigledno ima razloga, jer je to bila neka parasistemska baiika. No, taj problem se odlaže još uvek, a bez njegovog rešenja ne može se govonti ni o vračanju poverenja u novac. U drugoj polovini prošle godine došli su do izražaja svi veliki razvojni apetiti, a to je kulminiralo 13. septembra na čuvenom sastanku kod predsednika Srbije Slobodana Miloševiča gde je odlučeno u 10 tačaka da se ide u razvoj, a Sto je nazvano programom za naredne tri godine. Po mojoj proceni, ističe Đukič, tada je zaključeno da je monetarni sistem potpuuo rekonstruisan, da je novi dinar čvrst kao granit, da nema inflacije, ali i da je sankcijama definitivno došao kraj.

Očigledno su postojah siguah da će 5, oktobra biti usvojena rezolucija u Savetu bezbednosti o ukidanju sankcija prema SRJ, ali je ona donela mnogo slabije efekte od onih na koje se računalo. Tako je i program razvoja ostao kao čardak ni na nebu ni na zemlji, a sve to odrazilo se i na iuflaciju u svim kasnijim mesecima (u oktobru 1,5 posto, u novembru iznad 7 procenata, u decembru preko 2, a u jauuaru 12,4 i februaru iznad 2 posto). Sve to skupa daje lančani indelcs po kome su cene, merene troškovima života, čak i po zvaničnim podacima, porasle za više od 40 posto. Kupovna moč novca pada, više se ne govori o super-dinaru, on uema zlatno ni devizno pokriče i u ovoj godini se može očekivati veča nestabilnost i pokušaj oživljavanja privrede na nekim drugim modelima, jer stranog kapitala za to nema, Valja očekivati i jedno otrežnjenje posle pada na tle, kada se vidi kakvi su rezultati surove svakodnevnice, kada se, sa zađrškom, pokažu kroz inflaciju efekti mera preduzetih u drugom polugođu 1994. To se delimično več desilo kada su isti Ijudi, usvajajuči onih čuvenili ”10 zapovesti", utvrdili potpuno suprotnu ekonomsku pohtiku. Kreatori ekonomske politike ograničih su zarade, stopirali kredite, zamrzli novčanu masu. iako su ranije radili i tvrdili suprotno. "Zahvaljujući tim interventnim merama, u prvom kvartalu imali smo recesiju, a ekspanzije neće biti sve dok te mere ne buđu ukinute", kaže Đukič. To, međutim, nije uticalo na povratak poverenja u dinar, jer se inflacija več efekmirala kroz crni kurs i više nije jedan dinar jedna marka, več su potrebna dva dinara za marku. Kurs če ostati na tom nivou sa tendencijom blagog rasta. Treči, ujedno i največi problem je što če se ukupna ekonomska politika nači na jednom socijalnom ispitu upravo početkom aprila, jer je narodu obečano povečanje zarada i zatraženo je da se strpi dva-trr meseca sa novembarskim zaradama, tako da

će zahtevi sigurno biu vcliki jcr su. uostalom, povećani i troškovi zivota, kao i kurs marke u oduosu na dinar. Sada, naime, 100 dinara nije isto što i 100 dinara pre 12 meseci. Problem socijalnih zahteva mogao bi biti frontalan. Ne mora da se sve efektuira kroz štrajkove zaposlenili, već i kroz zahteve direktora da se njihovim preduzećima obezbede krediti za proizvodnju, a te pare će oni potom delimično potrošiti i na plate. Iz recesije je vrlo teško izaći i veliko je pitanje na koji će način ekonomska politika ostati na kursu stabilizacije koja je recesivna ili će popustiti. "Dkoliko se nskoro ne skinu sankcije, očekujem višu inflaciju, ne onako visoku kao 1993. aii višu nego sada, s tim da bi uoči jeseni ponovo moglo uslediti neko zamrzavanje plata", kaže Đukić. Po njegovim rečima, ima i mišljenja da su znatne svote novca namemo sklonjene izvan granica SR Jugoslavije i da će sada neki političari vratiti te pare da bi odbranili program. To se očigledno ne dešava, jer da se to htelo, prilika je biJa sredinom prošle godine kada je bilo i mnogo lakše održati fiksni kurs. smatra Đukić. On pri tom ističe da se ni u tom slučaju inflacija ne bi smirila, jer ona ima svoje razloge kao što su nepoverenje u novac, višak dinara u opticaju, što se krediti ne vraćaju. "Sankdje su stvarno ogroman teret za stabilnosf novca i nema nijedne zemlje koja može obezbediti socijalnu ravnotežu i stabilan novac sa takvim ograničenjima, tvrdi dr Petar Đukic. Ne treba se stoga zavaravati da su moguće struktume promene, ali sa tim treba krenuti. No mogu se trpeti uvek isti gubitaši, od koiih neki imaju manjak od više milijardi dinara. Tu su Jugoslovenske železnice, "Sartid 1913" zakoga je "Ekonomskapolitika" izračunala da svaki radnik ove železare košta državu mesečno nekoliko hiljada maraka. Ako se ne krene u stmkturne promene onda se ne mogu očekivati ni bitne proNastavak na strani 22

KOMI ,)1 . Sl \1 M< \1 ,| \ \1 I KS \M )K \, l’l V( ) l 1 1 \ KII l ) 1 (. 1 \ \ l ; < ,u\ itik;i A\ramović u druslMi lcpih dama

13

14.04.1995. Svet