Svet

kom putu. U centni grada bio je lokal "Zagrebački bijeli", u Kranjčevićevoj ulici, a narodnjačke kasete mogle su se kupiti i u knjižarama u središtu grada. Kraj novokomponovane narodne rauzike u Zagrebu bio je označen bombom u lokalu "Zagrebački bijeli". Pre toga je u vazdrih otišao i lokal na Bundeku, čiji vlasnik je bio Srbin. Ostali vlasuici ugostiteljskih objekata u kojima su se svirali narodnjaci shvatili su pomku i zatvarali lokale i klubove. Za vreme rata vlasnici su se, naime, nastojali prilagoditi i svirati oportuni reportoar; red domaćih, red izvomih bosanskih. No, tada je već bilo došlo do velikih nesporazuma. Naoružani mladići. obično stigli sa Banije. te prve godine rata znali su ući u neki kafić, ruku položenih na dugo oružje ili na pištolj, i reći; "Tko ovdje pjeva srpske pjesme?" To je doživjela i Dragica Brkić. Gardista joj je uperio pištolj u lice i naredio: " Pjevaj domoIjubnu!" To je bilo jedno veliko dmštvo mladića. koji su se tek vratili sa fronta, gde su videh i doživeli svašta, i previše, objašnjava Dragica. Dragica se prvo zbunila, nije ni slutila da će to doživeti, nije znala koji je smisao svega toga, tih pištolja, tih pitanja. Ona je, naime. pevala jednu Ijubavnu pesmu, jednu pesmu koja je govorila o muškarcu i ženi, ni po čemu sipsku pesmu, a hrvatsku pesmu bi pevala, kako je i rekla k ,!i ie tom mladiću i bez pretnje pištoljem, pevala bi je iz srca,, jer je i ona Hrvatica, i ona misli na svoje, a i muž joj je dobrovoljac u Gardi. "Pa vi imate pred sobom jednu ženu, zašto me tjerate pištoljem? " Gardista joj nije znao odgovoriti na to pitanje. Dragica je posle pauzirala dve godine i u međuvremenu, dok je radila u jednoj firmi, napisala je pesmu o narodnjacima i o tome kako ih više ne može pevati; "Nadina se osuši đul-bašta/Halidove zlatne strune plaču/Boj se bije, a Bosna krvari/posvađaše svu bosansku braču." Dragica je naime, iz Zablaća, mesto između Sanskog Mosta i Ključa. U protekle dve godine njen muž, purger, postao je profesionalac u Drugoj gardijskoj brigadi "Gromovima". Mada je cenio svoju ženu kao pevačicu, bilo mu je drago kada je Dragica prestala da peva narodnjake, jer insistiranje na dalju karijeru moglo se završiti samo sa-još većim problemima. Harmonikaš "Hrvatskog proIjeća" Zlatko sa svoje gaže je u "Metalcu" otišao ravno na front, u 149. brigadu na Pokupsko bojište i poneo harmoniku. Za vreme prvog odsustva cela jedinica je došla u "Metalac" sa suprugama i devojkama da slušaju kako "drapa narodnjake". Međutim, u avgustu i septemru 1991. kada je počeo rat između Hrvata i Musiimana, sve je zamrlo. Do tog vremena, ipakje nekako išlo. Safko, zvan "Buzuki", tenomenalni gitarista "Živčanog sloma", svirao je dotad gotovo svaku noć generalu Anti Rosi, koji je posebno voleo sevdah. Pošto je počeo taj rat.

situacija se izmenila nagore. Na prste se mogu izbrojati oni kojima nije bilo priprećeno zato što su pevali "srpske ili balijske pesme". Muzičari kažu da su klijenti, tj. Garda, a od njih najčešće Hercegovci, tražili da pevaju revolucioname, tj. "Tešku maglu" i "Jum i Bobana". Takođe se mogao svirati tamburaški repertoar "Zlatnih dukata", a bosanske ni čuti, čak ni "S one strane Plive gajtan trava raste". MUZIČARI ODLAZE U SLOVENIJU, NEMAČKU I AUSTRIJU Posebno su se prezrivo odnosili Dalmatinci, ali nisu se hvatali pištolja kao Hercegovci. Sve to vreme Jhhija i "Kvintet Zagreb" uspeli su se održati. Srednja Bosna je gorela, a oni su svirali red sevdaha, red domaćih, red revolucionamih, red sevdaha. Jednom prilikom, Babi, klavijaturisti i tmbaču, bio je prislonjen pištolj u glavu i u stomak: "Sviraj domoljubnu!" Muzičari napominju kako su im se od tih pištolja kočili prsti i sušilo grlo: tako su drhtali da im je bilo teško i svirati i pevati. Gotovo identičnu situaciju doživeo je i Safko Alimovski, zvan "Buzuki". Dok je Stevica objasnio da nije Srbin, mke bi mu se ukočile ne u prstima nego u ramenima i svoju dugmetaru jedva je nosio. Babo klavijaturista~ je duže pauzirao: nije mogao izdržati taj pritisak. Muzičari su se u te dve godine većinom odselili na gaže u Sloveniju, Nemačku i Austriju. Uz pevače iz "Starog Prečkog" uspeo se održati i Điđi, pevajući obučen u vlastitu, crnu, hosovs-

ku, uniformu, dakako, potpuno prilagođena repertoaru. Pevao je u restauraciji "Hamingo", red zabavne, kao "Zbog jedne divne crne žene' 1 , pa red narodne muzike. Jednom prilikom, klijent je naručivao pesme, ali mu je ponestalo novaca, pa je Điđiju plaćao u ručnim bombama. Te dve godine bile su pitanje opstanka. GODINA VELIKE PREKRETNICE Prekretnicu je označio Vašingtonski sporazum. Počeo se slobodno svirati sevdah, a Dragica je čak na gostovanju, nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, u jednom lokalu u Austriji pevala pesme Himze Polovine generalu Janku Bobetku, koji je lokal posetio jer je bio vlasnikov prijatelj. To se dogodilo u poslednjem trenutku. Muzičari su ved bili premoreni, razvlačeći neprestano ".Ta se konja bojim" i po koji broj "Gazda". Utihnule su čak i revolucioname (tj. ustaške) i domaće pesme. Od domaćih se održala jedino "Ne dirajte mi ravnicu". Dan-danas, svake večeri Zlatko odsvira "Ravnicu", premda je niko posebno ne traži. Ostale pesme, napisane za tamburaške orkestre. uopšte se ne sviraju, jer retko koga zanimaju. "Zice je majka dala samo Romiću", kaže Zlatko i tirae izražava prezir prema valu tamburaša. Svirači teških narodnih pesama smatraju da su tamburaši iskoristili nasilan raspad klasične novokomponovane scene, koja se oslanja na harmoniku i pevačicu, da su se übacili i da forsiraju koliko mogu, jer

znaju da je njihovo vreme ograničeuo. "LEPO TI TE ZAGORJE ZELENE" NA IJEKAVICI! Sa Vašingtonskim sporazumom su muzičari počeli uvoditi u repertoar izvome bosanske pesme i novokomponovanu muziku bosanskih izvođača. Ali šta se događa? Oni koji su pre pištoljem pretili, naime Hercegovci, počeli su sami tražiti novokomponovanu muziku autora iz jugoslovenske federacije. Nisu se jednom muzičari našli u nezavidnoj situaciji. Priča Jahija da mu je došao jedan i rekao: "Dosta s tim balijskim, dosta sa srpskim, nego ajde jednu našu! - Koju?, pitao je Jahija. "Ja zavoleh devojku iz grada". "Slušaj, to ti pjeva Miroslav Ilić, i to jest predivna pjesma, ali ja je ne mogu pjevati, ja taj rizik ne mogu preuzeti". Nisu svi tako oprezni kao Jahija. Dmgi pevači i bendovi donose i srpske pevače, uz već spomenuti uslov da se u pesmi ne spominje ništa srpsko i da se peva na hrvatskom, na ijekavici. Vlasnici lokala ne provode cenzruu nego se od benda i pevača očekuje da sami znaju šta mogu, a šta ne mogu. Uglavnom, ističu muzičari, ne namčuje se nijedna pesma koja podseća na rat. Gai'da je 1993. masovno naručivala "revolucioname i hrvatske" pesme u Dugom Selu. Da danas neko naruči "Ustani, bane", niko ne bi protestvovao u lokalu, ali bi možda klijent ispao smešan, misle muzičari.

Osira Vašingtonskog sporazuma, unutar branše mnogo je značio koncert Halida Muslimoviča. Novine su objavile tendenciozne slike'iz kojih je izgledalo kao da je publika na koncertu bila isključivo romska, ali nije tako. Upravo zato što nije i otvaraju se nova mesta na kojima se sviraju isključivo narodnjaci. Vest o tome đa se nešto novo otvorilo prenosi se samo usmeno. Naši reporteri su u Dubravi saznali da je novozagrebački "Servus" odlučio da svira samo narodnjake. Iskusni muzičari znaju odakle je gost poreklom kada naručuje pesmu. Ako neko naruči "Duni, vjetre, dolje sa Neretve", onda je barem jedan od gostiju za stolom Hercegovac, i velika je verovatnoča da je baš iz Mostara. Dragica, međutim, zna: ako gost traži "Puni, vjetre, dolje sa Neretve", dakle "puni", a ne "duni". da je uglavnom Hrvat. Stariji Zagrepčani naručuju "Zelene oči", "Zbog Mirjane", "Cmo vino. cme oči". Največi hit purgera je pesma od Nade Obrič, "Dugo te, dugo očekujem". Mlađi purgeri i uopšte svi gosti obožavaju Semsu i Sinana. Najviše se protiv te muzike bune Ijudi koji nisu bili na frontu. Kena smatra da se narodna nurzika deli ua narodnu i na izvomu, od čega je narodna, kao što joj i samo ime kaže, "za narod". "A nisu, valjda, samo Srbi narod?", kaže Kena. Dragica Brkić uopšte ne razume kako jedna Ijubavna pesma može ikome smetati. Ona traži, kada umre, da na njenoj snhraui, nakon mise, sviraju narodnjake. U RITMU SEMSE SULJAKOVIC; Uz "šahovnicu" i narodnjake

NAKODNJACI Sl 1 L ZAGKEBL IX) KKJAJA Dragica Brkić zabavlja goste u restoranu "Croatia

33

14.04.1995. Svet