Svet

Nastavak sa strane 13 Slažem se sa onim teoreličarima koji smatraju da demokratija nije moguća u društvima sa ogrommm socijalnim razlikama, u kojima nužno dolazi do dihotomizacije na pet do šest posto prosperitetnih i elimih slojeva i mase siromašnih. Demokratija podrazumeva postojanje razvijenilt gradana, svesnili svojilt prava i sposobnih da ih koriste, ali i mogućnost da građani aktivuo participiraju u javnim poslovima i da daju svoj doprinos prosperitetu društva. Siromašan čovek lakše postaje podanik nego slobodan građanin. Svakodnevna borba za egzistenciju ga odvrađa od "politike", to jest zainteresovanosti za sudelovanje u javnim poslovima. On je zavisniji od vlasti, koja mu može poboljšati ili pogoršati uslove života i zato se teže odlučuje ua "građansku neposlušnost". Siromaštvo pothranjuje paternalističko shvatanje države, koja se doživljava kao moćni darodavac kojem treba biti lojalan. U siromašnbm društv'u "pravna država" se shvata jaka država u kojoj dobro funkcioniše policija, a ne kao država zasnovana na vladavini zakona i njime ograničena. * Kako je moguće u "svestrano osujećenom drušfvTi", kako je našu zemlju naz\aia Dominik Šnaper, francuski sociolog, razviti i sprovesti ideju civilnog društva? Samim tim što je naše društvo tako osiromašeno i, kako reče Dominik Snaper, "svestrano osujećeno društvo”, kod nas su vrlo mali izgledi danas za stvaranje civilnog društva. Ako se pod civiinim društvom podrazumeva autonomno društvo u ođnosu na državu, čini se da ni vladajuća elita, ni većina stanovništva, ne pokazuju sklonost tome. Vladajuća stranka, naprotiv, ide ka sve većem podržavlenju ne samo svojine nego i institucija. A nedavno istraživanje, koje sam sprovela zajedno sa kolegama Kuzmanovićem i Vasovićem, o temi "Društveni karakter i dmštvene promene u svetlu nacionalnili sukoba", i čiji će rezultati biti uskoro objavljeni od strane Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu - pokazuje da je većina populacije u Srbiji za jaku patemalističku državu, da je vrlo mali broj spreman da učestvmje u spontanim građanskim aktivnostima, da postoji jaka sklonost da se prihvati autoritet vođe i da se visoko vrednuje poslušnost kao vrlina. Naše društvo je višestrano osujećeno: siromaštvom, koje je ekonomski kolaps doveo do vrhunca; ostacima tradicionalizma i neuspesima modernizacijskih procesa; kultumom zaostalošću mase stanovništva; nedostatkom demokratske tradicije. Sve su to gotovo nepremostive prepreke u ovom času za razvoj civilnog dmštva u Srbiji. Ako se tome dodaju ratni sukobi i pretnja građanskim ratom u Srbiji, vidi se koliko smo udaljeni od civilnog društva. * Na šta, konkretno, mislite kada kažete da je nužno povezati političku i ekonomsku demokratiju? Mislim na potrebu da se, pored političke participacije, ustanovi i ekonomska participacija u procesu proizvodnje i usluga - ono što se zove industrijska demokratija. Ne možemo govoriti o demokratskom društvu u punom smislu ako samo politička sfera funkcioniše demokratski, a to podrazumeva, pored demokratskih procedura i demokratskih institucija političkog sistema, i institucionalizaciju demokratskog učešća gradana u javnim poslovima, kao i mogućnost njihovog van-

institucionalnog političkog angažovanja. Mora se demokratizovati i ekonomska sfera u kojoj najveći broj članova društva provodi veliki deo svoga života. Oni koji su protiv ekonomske demokratije zalažu se za vaspostavljanje dtrigovanog sistema u ekonomiji i demokratskog sistema u politici, što je samb obmut slučaj od onoga što smo imali u bivšoj Jugoslaviji, gde je vladao dirigovani politički sistem sa izvesnom liberalizacijom ekonomskog sistema. Teško je zamisliti radnika koji najveći deo svog radnog vremena treba da bude puka najamna radna snaga u sistemu apsolutnih ovlašćenja direktora ili poslodavca, bez prava učešća u odlučivanju - kako se u slobodnom vremenu transformiše u slobodnog građanina i ispoIjava inicijativu u političkoj sferi. Najverovatniji učinak takve suprotnosti biće i politička pasivnost i velika podložnost autoritetu političkih stranaka i ipihovih vođa. Čovek ne može biti tako podeljen kao ekonomsko i političko biće. Mora se izgrađivati jedinstvena ličnost, koja će biti sposobna da se ponaša kao slobodni građanin u svim sferama života. Uostalom, ekonomska demokratija je priznata u razvijenim demokratskim zemljaka kao neophodnost i ona funkcioniše u različitim oblicima sa-upravljanja. • Kako komentarišete to što je levica danas u Srbiji potpuno zaboravila na samoupravljanje? Ne samo da se zaboravilo na samoupravljanje, nego se ono danas potpuno odbacuje. Uzmite komentare na novi zakon o radnim odnosima; najviše se prigovora odnosi na to što se ponovo uvode neke forme samoupravljanja - mada je reč, u stvari, o sa-upravljanju kroz učešće predstavnika radnika u upravnim odborima i savetima preduzeća. Mislim da je to birokratsko (direktorska) menadžerska pobuna protiv demokratizacije ekonomskog sistema, u kojem bi oni hteli da zadrže monopol moći. A svaka vrsta monopola moći je suprotna demokratskim procesima. Potpuno odbacivanje samoupravljanja je u trendu opšte antikomunističke histerije, koja bez selekcije negira celokupnu istoriju setimo se stare trađicije lokalne samouprave u Srbiji - i sve 110 se stvaralo za poslednjih pedeset godina. Bez realnog, kritičkog osvrta na tradiciju i nedavnu prošlost a priori se sve vrednuje negativno, mada se, paradoksalno, vraća opet potpuno nekritički ranijoj prošlosti. Ja sam mnogc puta kritički pisala o takokzvanom realno postojećem samoupravljanju u bivšoj Jugoslaviji (videti; "Kriza identiteta savremenog jugoslovenskog društva, 1987), ali jasno razlučujući tadašnju prasku samoupravljanja od ideje saučestvovanja radnika i drugih građana u procesima odlučivanja, Bez ostvarenja ideje saučestvovanja, sa-upravljanja, na svim uivoima, regioualnom, lokalnom, u iustitucijama i preduzećima - nema stvame i pune demokratije. • Kako komentarišete tezu da je uloga nezavisnih intelektualaca važnija od delovanja opozicionilt stranaka? I dokle, zapravo, doseže mnogo monoliteta u politici? Ne verujem da se može govoriti u tom smislu da li je jedno važnije od drugog budući da su oba vida delovanja važna - kako delatnost političkih stranaka tako i nezavisnili intelektualaca i, uopšte, nezavisnih gradana. Zavisi kakve ko ima afinitete. Ja lično sklonija sam uključivanju u nezavisna udruženja, jer mi ne odgovara partijska disciplina i hijerarhija. Pored toga, smatram da nezavisne grupe i udraženja građana imaju mnogo više

prostora za individualne inicijative i fleksibilnije su Sto se tiče zadatih ciljeva. Nije, dalde, reč o ili-ili, jedno ili drago, nego o raznolikim formama, o pluralitetu političkog delovanja. • Da li intelektualac treba da se povuče sa javne scene zbog "prljavog meteža uličnog prostaštva i taštine u političkoj javnosti", kako je to nčinila jedna grupa istaknutih srpskih intelektualaca, bivših deposovaca, Palavestra, Bećkovič, Simovič, Selenič, Mihiz„? Mislim da intelektualci snose veću odgovomost za istorijska zbivanja, samim tim Sto vide više i daIje i što mogu bolje da procene situaciju i mogućnosti za delovanje. Stoga smatran da intelektualac nema pravo da se zavlači u mišju rupu u periodima najtežih kriza i previranja u svom narodu. Po definiciji intelektualac bi trebalo da podstiče svest i savest naroda i da prednjači u kritičkoj analizi stvarnosti i naporu da se ona prevaziđe. U Rusiji su iutelektualci tradicionalno igraJi takvu ulogu i nazvani su inteligencijom. Potvrda za to je i veliki broj intelektualaca koji su stradali u staljinskim čistkama. Kod nas su danas mnogi intelektualci stali na čelo novoosnovanih političkih stranaka i. može se reći, prestali da budu intelektualci i postali politikanti. To najviše potvrđuje borba za liderske pozicije i prihvatanje nacionalističke ideologije iz politikantskih razloga - radi pridobijanja birača. Iz tih razloga se može razumeti distanciranje nezavisnih intelektualaca od pohtičkih stranaka. • Zašto je stvoreno Udruženje građana za demokratiju, socijalnu pravdu i podršku sindikatima, čiji ste Vi predsednik, i šta je ovo Udruženje dosad uradiio?

Udruženje građana za demokratiju, socijalnu pravdu i podršku sindikatima osnovano je u protivstavu politikantskoj praksi mnogih politićkih stranaka. Mi se ne borimo za vlast nego želimo da pripremimo građane za život u demokratskom društvu, Oi, bolje reći, da pomognemo pojedincima da se formiraju kao slobodni građani. Jedan od naših najvažnijih zadataka je edukacioni. I zato smo glavnu pažnju usredsredili na stvaranje jedne škole - za sada za sindikalne aktiviste, ali kojima pružamo i opstija znanja o demokratiji i o đruštvu u kojem živimo. Nameravamo da to proširimo i izvan Beograda, u okviru drugih centara, a nastojaćemo da stvorimo i jednu omladinsku Skolu. Mi smatramo da se Ijudi moraju učiti da žive u demokratiji, jer to neće doći samo po sebi, za to su potrebna određena znanja i vaspitanje u toleranciji. Sindikalna Šcola je počela da radi i naišla je na veliko interesovanje učesnika. Pored toga, crganizovaćemo i rasprave o raziičitim temama u obliku okruglih stolova i serije predavanja na različitim tribinama. Sindikalna škola nam je potvrdila da nije tačno da sv. građani interesuju samo za goli opstanak i individualnu egzistenciju. Oni vrlo aktivno učestvuju u raspravama o problemima demokratske transformacije, o posledicama društveno-ekonomske krize u bivšoj Jugoslaviji, o nacionalizmu, o tržištu i ekonomskoj tranziciji. To nas uverava da je put koji smo izabrali da bismo pomogli ostvarenje demokratizacije našeg društva doista pravi put.

"MeciciVßio istmžSvaiipe, keje sam sgtroveb gqjedn§ sa koieggma Kuzmgnevžćem č Vgsovkem. o teml "Društveig • kargkjer I cžroštveii© promene u svetlis nacioncsSngh sukebci", i ečjg će rezogtatž bjfj uskoro objovijeni oc§ strane Instgtuta za ffgiozoffggu S društveno ♦eorSgu y ieograciu ■ poknmje da je već Sna poSSuSacSje u SrbSjS za gqku pgferngiSsficku ciržcmi, da je vrlo malS broj spreman dq učestvMge u spontanSm građanskim gkfSvnosfSmg, da posfojl jaka skionosf da se prShvafč qyforifef vođe S da se visoko vrednuje posi»šnosf kao vriing"

NfICIONALIZfIM IE IDEOLOGIIfI BEZNAĐft"

Svet 12. OS. 1995.

14